Nakon što je do sad pet puta bio nominiran, pjevač, orguljaš, pijanist, aranžer i producent Cory Henry je na ovogodišnjoj dodjeli dobio svoju prvu nagradu Grammy. Osvojio ju je za svoj prošlogodišnji album "Church", u kategoriji Najboljeg roots gospel albuma.

Čudo od djeteta

Glazbenik kojeg je hrvatska publika upoznala 17. srpnja 2022., kad je nastupio na Dubrovačkim ljetnim igrama, Cory Henry je bio čudo od djeteta. Još kao dijete počeo je svirati klavir i orgulje. S pet godina prozvali su ga "Master Henry" zbog njegove sposobnosti da izvodi bilo koju pjesmu u bilo kojem ključu svirajući orgulje Hammond B-3. Kao šestogodišnjak imao je prvi javni nastup, svirajući u kazalištu Apollo. Poznatiji na njujorškoj sceni postao je još kao srednjoškolac, posebice zahvaljujući svojim nastupima u Village Undergroundu. S 19 godina angažirao ga je saksofonist Kenny Garrett, u čijem je bendu svirao 3 godine i stekao status zvijezde. To ga je iskustvo izložilo novoj publici i dodatno izbrusilo njegovo glazbeno umijeće. Zahvaljujući toj suradnji poslije je ostvario suradnje s mnogim poznatim glazbenicima.

Prošle godine Henry je objavio album "Church" s 23 pjesme u kojima se poziva na izvorni gospel, s puno poštovanja prema tom idiomu, vjeran svojoj temeljnoj poruci vjere i nade, ali interpretiranih na suvremen i energičan način. Henry ne bježi od eksperimentiranja, ali donosi inovativan pogled na tradicionalne teme kao što je "Amazing Grace". U izvedbe je na snimanju uključio goste, od njegove pokojne majke Marie i bake dr. Janice McDonald, do zvijezda kao što su Kierre Sheard, Raphael Saadiq, Tone3s, Robert Randolph, Charlie Bereal, McClurkin, John P. Kee, Kanye West, Kim Burrell, Jon Batiste i pokojni Bishop Carlton Pearson.

Budući da je Henry glazbenik sa snažnim temeljima u tradiciji crnačke crkve, između ostalog i glazbena iskustva što ih je kao dijete stjecao svirajući i pjevajući u crkvi bila su tema razgovora što smo ga vodili prije nastupa u Dubrovniku. Naime, upravo je zahvaljujući tome stekao sposobnost da ponese publiku dobrim vibracijama.

- To dugujem crkvi, čovječe. Često razmišljam o crkvi, o tome kako sam odrastao u crkvi, o tome kako je glazba doticala ljude na poseban način. U crkvi sam pjevao svaki tjedan, svake nedjelje... Ponekad bih u crkvi provodio šest do osam sati svirajući, svake nedjelje. Bez obzira na to što se događalo oko crkve, izvan crkve, kad smo došli tamo glazba je bila jedna od najvažnijih stvari koja je držala ljude zajedno. Kao orguljaš koji je stasao u crkvi vidio sam, kad bih odsvirao određeni akord, kako bi ljudi poludjeli i vrištali: "Aleluja". Jednostavno to sam volio. Oduvijek sam to volio, odmalena, a i sada se tako osjećam. Napišem pjesmu i izvodim je, a ljudi ustanu i počnu plesati te pokazuju razne emocije. To sam dobio iz crkve i drago mi je što imam takav odgoj, jer to sada svugdje funkcionira, ne samo u crkvama nego po cijelom svijetu. Privilegiran sam i počašćen što posjedujem sposobnost da se glazbeno povežem s ljudima širom svijeta, širom globusa, posebno s onima koji ne govore moj jezik. No, razumiju vibracije i energiju s kojom dolazim, koju pružam. Uvijek dolazim s ljubavlju i pozitivnošću, želim vidjeti ljude u zajedništvu. Zaista mi je drago vidjeti ljude koje povezuje glazba. Nadam se da će se svaki put kad stupim na pozornicu ljudi osjećati bolje, promijenjeno, biti nadahnuti, sretni. Sasvim sigurno znam da sam jako sretan svaki put kada dobijem priliku svirati - kaže.

Iako je gospel uvijek prisutan u njegovom stvaralaštvu, Cory Henry je svestran glazbenik sa snažnim temeljima u tradiciji crnačke crkve. U njegovim izvedbama možemo čuti i blues, jazz, funk, soul i pop, ali on uvijek doda i nešto novo, nešto svoje. Svestranost iskazuje i kroz mnogobrojne suradnje s glazbenicima raznih žanrova. Ostvario ih je s Yolandom Adams, Stanleyjem Brownom, Israelom Houghtonom, Kirkom Franklinom, Donniejem McClurkinom, Boyz II Men, Michaelom McDonaldom, Robertom Glasperom, Bruceom Springsteenom, Rootsima, sastavom Snarky Puppy i desecima drugih.

- Moja glazba utjelovljuje sve to. Često razmišljam o svojim junacima, glazbenicima kao što su Stevie Wonder, Prince, James Brown, Andrae Crouch. Često razmišljam o 1970-ima i o tome kako su ljudi osjećali tu glazbu te kako je osjećaju danas. Bilo bi lijepo vidjeti kako glazba nastavlja odlaziti na kreativna, nadahnuta mjesta. Što je više glazbe napravljeno iz ljubavi i sposobnosti želje za stvaranjem, to je glazba u cjelini bolja. Glazba je u jednom trenutku prolazila kroz igru ​​brojeva, kad su je ljudi jednostavno stvarali da bi zadovoljili brojeve. Svi su nastojali ostvariti rekordnu prodaju, rekordno ovo, rekordno ono, ali sada upoznajem sve više ljudi kojima je doista stalo do glazbe, kojima je stalo do strukture pjesme, teksta i melodije. Volio bih da više ljudi nastavi djelovati na taj način. Naime, radi se o glazbi. Za mene je to ljubav prema glazbi. Želim stvarati sjajne pjesme koje će izdržati test vremena, koje će ljudi slušati puno duže nego što ću ja biti ovdje. To je test sjajne pjesme, da može izdržati test vremena, da nije samo za danas - rekao je.

Uz spomenute utjecaje, njegovu je karijeru obilježio i fusion, posebice onaj s početka 1970-ih. U tom kontekstu svirao je s basistom Stanleyjem Clarkom te je izvodio skladbu "Spain" Chicka Coreae. "Bio sam veliki obožavatelj fusion glazbe: Chicka Coree, Herbieja Hancocka, naravno Stanleyja Clarka", objašnjava.

- To se dogodilo baš u razdoblju mojeg glazbenog putovanja tijekom kojeg sam pokušavao shvatiti kako definirati vlastiti zvuk. Ti glazbenici imali su zvuk koji stvarno volim i cijenim. Tijekom mog glazbenog putovanja, to je bila stanica u kojoj sam pokušavao svirati i zvučati kao Herbie Hancock i Chick Corea, svaki dan, koristeći sintesajzere. Sviđa mi se način na koji su komunicirali svojim zvukom i ostalim elementima. Volim uzimati ponešto iz različitih izvora koji mi se sviđaju i sve to staviti u zdjelu te od svih tih utjecaja stvoriti vlastiti zvuk - kaže.

Cover albuma "Church"

Boje u paleti

Jedan od doprinosa njegovoj svestranosti dao je bend The Funk Apostles što ga je Henry sastavio od svirača koje je upoznao tijekom mnogobrojnih turneja. Uz suradnike, a svaki član benda bio je zvijezda za sebe, stekao je odličan osjećaj za groove te se upoznao s različitim pristupima.

- S Funk Apostlesima sam stekao bogato iskustvo, prvenstveno zahvaljujući članovima koje sam upoznao u različitim vremenima, svirajući u različitim bendovima. Poslije je bilo različitih scenarija za svakog od njih, ali svi su prestali s onim što su tada radili, kao i s Apostlesima s kojima smo se obraćali Isusu. Svirali su s velikim glazbenicima kao što su Aretha Franklin, bubnjar TaRon Lockett koji je svirao s Princeom, i tako dalje i tako dalje. Radili su druge velike stvari. Novi ljudi su sada sa mnom i jako sam sretan što sam okružen grupom glazbenika i pjevača kao što su ovi. To je blagoslov, stvarno je.

Njegova svestranost očituje se i u zanimanju za razna glazbala. Naime, Henry je multiinstrumentalist, iako su mu orgulje na prvom mjestu. One su za njega stvar kontinuteta - svirao ih je još kao dijete u svojoj crkvi Unity Temple u Brooklynu - a ne mode kao kod mnogih mladih glazbenika koji danas žele svirati orgulje jer su ponovo in. Za njega je to puno više nego samo slušanje ploča iz 1950-ih. Poznat je po osebujnom pristupu sviranju orgulja, koji karakterizira njihova harmonijska bogata i nepredvidiva priroda. Za sviranje orgulja crpi nadahnuće iz virtuoznih inovacija jazz pijanista poput Arta Tatuma i Oscara Petersona, što ga izdvaja od tradicionalnijih svirača Hammond orgulja poput Jimmyja Smitha. Ta jedinstvena fuzija utjecaja omogućuje mu stvaranje novog glazbenog jezika koji besprijekorno spaja jazz i gospel žanrove.

- Odrastao sam svirajući orgulje. Moja majka je svirala nekoliko različitih instrumenata, pa smo tako u našoj kući imali i orgulje. To glazbalo ima tako snažan zvuk i pruža velike mogućnosti. Možete dobiti sve zvukove: bas, visoke i srednje tonove, udaraljke. Sretan sam što mogu svirati taj instrument, no volim svirati i druga glazbala, ne samo klavijature, zato što svako donosi svoje boje. Kada u svojoj paleti imate više boja, možete napraviti bolju vlastitu sliku, a ja volim raditi svoje slike. Stoga mi je važno biti dobar i u sviranju drugih glazbala. Osim toga, važno mi je dobro komunicirati s drugim glazbenicima, a to mogu bolje kada sam upoznat s tajnama njihovih glazbala. Još dok sam svirao u crkvi, često mi se ukazala prilika da sviram i druga glazbala, primjerice kada se neki glazbenik ne bi pojavio. To iskustvo me čini boljim glazbenikom, potpuno - sjeća se ovaj plodan skladatelj koji, osim standarda, često izvodi i vlastite skladbe.

- Kao skladatelju, važno mi je da pišem melodije koje se mogu pjevati, a volim pisati akorde koje volim svirati. Stihovi su mi jako važni i zato želim biti siguran da govorim nešto sadržajno. Također energija, što je najvažnije. Bitno mi je obuhvatiti sve te komponente i na osnovi toga napraviti dobru pjesmu. Želim raditi dobre pjesme, a kad god mi to uspije, sretan sam. n