Posljednjeg petka u ožujku riječki koncert održat će Parni valjak! Velika i važna grupa domaće glazbene scene Rijeku će posjetiti u sklopu turneje "50" kojom obilježava pedeset godina djelovanja. Mnogi evergreeni, pjesme koje su obilježile važne događaje u životu pojedinca, sentiši i brži ritmovi bit će izvedeni 28. ožujka u Centru Zamet.

Parni valjak je u kolovozu 2021. godine održao koncert u Opatiji. Nije li to bio jedan od posljednjih koncerata Akija Rahimovskog?

HUS: To je bio jedan od njegovih posljednjih koncerata, točno. Predzadnji u Hrvatskoj. Nakon toga je bio Špancirfest, pa dva u Sloveniji koji su mu bili posljednji.

Nastupate i izvan Hrvatske, a tek vam je pedeset. Kako je raspoložena publika i kako vi pristupate tim koncertima u povodu pola stoljeća Parnog valjka?

HUS: Hjoj, kako to "pola stoljeća" grozno zvuči (smijeh). Ma, nekako je inflacija tih proslava obljetnica. Svi nešto slave; "trideset godina od ovog albuma", "četrdeset godina karijere", "pedeset godina od ovog…" No, činjenica je da smo mi krenuli 1975. i da nam je sada pedeset godina djelovanja. Od toga se ne može pobjeći i naravno da je to vrlo respektabilna brojka. Nekako smo više orijentirani na ovaj trenutak, na to što smo sada. Naravno da koncerti nude i bude neku retrospektivu. Izvukli smo neke pjesme koje nismo izvodili jako dugo, na neki način složili prigodni repertoar, no meni je i dalje najbitniji ovaj trenutak, novo poglavlje. Uskoro će biti dvije godine od prvog Igorovog nastupa s bendom. Na to smo koncentrirani i to nam je sadašnjost. Mislim da je to zrelije i uzbudljivo, ali uvijek uz veliko poštovanje prošlosti i svim pjesmama na koje smo ponosni i koje publika voli i poznaje.

Vaše koncerte posjećuju sve generacije. Slušatelji dovode svoje roditelje, dolaze obitelji s djecom, nalaze se stari prijatelji…

HUS: Kad toliko dugo traješ, onda je normalno da zahvatiš sve generacije. Zgodno je s bine promatrati kako se one rotiraju. U prvim redovima uvijek je mlađa publika koja onda s godinama postepeno prelazi na tribine, a njihova djeca dolaze u prve redove (smijeh). Ne živimo mi s tom spoznajom, niti se budim s tom idejom. Mi smo normalni ljudi, glazbenici. Ali kada razmišljaš o tome, onda postoji ta doza privilegija da radimo ono što volimo i doza ponosa i svijesti da su tvoje pjesme soundtrack mnogim životima. Primjerice, ljudi koji su šezdeset godina na ovom svijetu, oni, takoreći, ne poznaju svijet bez Valjka. Ono što je izuzetno lijepo je da se budiš s tom svrhom, da imaš strast prema nečemu te da te to veseli i tjera da si postavljaš neke ciljeve, a ne da isključivo gledaš unazad i razmišljaš o plodovima minulog rada. Jako mi je bitna ta svrha i želja i da se ipak krećeš prema naprijed.

Igore, kako vas je prigrlila publika Valjka?

IGOR: Ajme, to mi je uvijek teško odgovoriti (smijeh), ali mislim da je prijam publike stvarno predivan. Tako je od prvog dana te raste iz koncerta u koncert. Ono što mi je pogotovo drago vidjeti su nove generacije koje na koncertima znaju pjesme od riječi do riječi. To je pokazatelj da je podrška prisutna i to mi je super.

Igore, kako ste surađivali s članovima prilikom pristupanja u bend?

IGOR: Uskoro će biti pune dvije godine od mog prvog koncerta kao dio Parnog valjka, ali i prije samog punog koncerta imali smo mnogo priprema i probe. Suradnja je došla kroz druženja, zajedničke svirke… Od prvog dana pružena mi je velika podrška i od prvog dana davali smo sve od sebe da nađemo taj zvuk. Na prvo upoznavanje osjetila se velika opuštenost i kompatibilnost, a kasnije se to i potvrdilo kroz vožnje kombijem, putovanja, zajedničke ručkove i ostale stvari povrh sviranja. Uopće nije bilo napetosti ili granice zbog razlika u godinama. Za mene je glazba kao i ljubav; ne poznaje granice i godine, već iskustva. Naučio sam mnogo o sebi kroz ove dvije godine. Uvidio sam na koje se stvari treba fokusirati kako bih bio što bolji glazbenik, a ono što me najviše razveselilo jest da sam blagoslovljen svim članovima benda i drugim ljudima uz bend koji su me obogatili tolikim iskustvima i životnom školom na kojoj mogu biti zahvalan.

Hus, kako vas se dojmio Valjak s Igorom?

HUS: Nema primjera niti presedana u povijesti glazbe da je bend nakon 46 godina doveo novog frontmena, i to umjesto onog koji je bio prepoznatljiv, apsolutno poseban, najbolji. Kada smo odlučili da želimo nastaviti dalje, važno nam je bilo naći čovjeka koji nije kopija, koji neće glumiti Akija. Svima je bilo jasno da taj netko treba imati "velika muda" kako bi preuzeo tu ulogu i da će biti u fokusu. Pretpostavljam da još uvijek ima skeptika koji nas nisu vidjeli u ovom novom izdanju te koji misle da "nije to više to". Svi oni koji dođu na koncert, razuvjere se; svi oni koji dođu i dalje odlaze kao vjerna publika ili nova publika Parnog valjka, a skepticima mogu reći da trebaju doći i uvjeriti se o čemu se tu radi. Citirao bih Zlatka Galla koji je u recenziji splitskog koncerta napisao: "Je li Valjak isti? Nije, ali je jednako dobar!" I to je poanta. Tijekom minulih godina mi smo produkcijom i pristupom postavljali standarde u regiji i dizali razinu. I sami zbog sebe ne bismo pristali na išta manje od toga.

Igore, povrh pjevačke, imate i glumačku karakteristiku kao glumac u mjuziklima Kazališta Komedija. Pomaže li taj glumački izraz i bivanje u ulozi da lakše izvedete koncert i interpretirate pjesme?

IGOR: Ima tu niti koje bi povezale ta dva izraza, no to su još uvijek dva potpuno drukčija načina izražavanja. Za uspješan koncert potrebno je dvoje – odnos publike i, u ovom slučaju, benda. Kazalište je svijet za sebe, priča koja je vezana uz intimu i psihologiju karaktera. Neke poveznice između njih nalazim što mi nekad pomaže u jednom ili drugom, ali mislim da je to potpuno različito.

Imate li saznanja dolazi li zbog vas u većoj mjeri kazališna publika na koncerte Valjka ili publika Valjka na predstave Komedije?

IGOR: Sigurno su kolege iz kazališta već bile na nekoliko koncerata Valjka, što mi je super (smijeh).

Hus, Parni Valjak je imao i oproštajne turneje, no "izvukli ste se" od mirovine, ako tako smijem reći. Iz kojih motiva ste nastavili s koncertima, ali i diskografskim radom i albumima koje ste potom objavljivali?

HUS: Bilo je to u samo jednom trenutku; kada smo obilježavali trideset godina benda. Bili smo umorni, a to se prelilo u kojekakva nezadovoljstva. Malo tržište te nezainteresirani sponzori činili su situaciju težom. Imali smo osjećaj da ćemo početi srozavati sve to što smo izgradili, a kada smo shvatili da je teško održavati visoku razinu, odlučili smo da je bolje stati i ostaviti uspomenu dok je sam bend bio u naponu. Ta naša pauza trajala je četiri godine, no ona nije bila zamišljena kao pauza. Mi smo se zaista bili razišli i nije bilo "paklenog plana" da se ponovo okupimo. Međutim, nakon četiri godine spontano se dogodilo da smo se našli na hrpi, zasvirali i odlučili se vratiti. Napravili smo spomenuti oproštaj misleći da je to zauvijek, no sada, gledano unazad, bili smo zasićeni i umorni i trebala nam je pauza da se oslobodimo od tog pritiska u kojem smo se našli. Kada smo se ponovo okupili, obećali smo si da ćemo raditi pažljivije, više birati gdje, kada i koliko sviramo te da to bude više sebi za gušt.

Igore, koliko vam se po dolasku u Parni valjak promijenila što životna svakodnevica, što percepcija javnosti o vama?

IGOR: Popularnost nikada nije bila u mom životnom fokusu. Uvijek mi je bilo bitno što bolje fokusirati se na ono što najviše volim raditi. Svakodnevica mi se definitivno promijenila jer, primjerice, prije ulaska u bend nisam pazio na to što jedem, kada i koliko jedem, koliko spavam. Koncert doživljam dosta "olimpijski", pa se volim za to jako dobro pripremiti – što od tjelovježbe, vokalnih vježbi i same prehrane. To su stvarno strogi režimi i otkada sam član benda, život mi se uglavnom bazira na tome. To je, recimo, "žrtva" za taj užitak nastupa. Svaki koncert je za mene neosvojeni vrh planine, a kada dođemo do zadnje pjesme u koncertu, taj vrh smatram osvojenim.

Hus, kako danas čujete i slušate pjesme koje ste stvorili prije 40 godina? Neke od njih su evergreeni, neke su dokument vremena…

HUS: Za neke rane radove pitam se: "O, Bože, Hus, što ti je bilo u glavi?!" U jednom trenutku sam kao autor shvatio da, ako želim raditi to što mi je na pameti, to treba raditi iskreno, iz duše, i za sebe te ne pokušavati pogoditi što publika želi, već kazati ono što želiš reći pa kome se svidi, svidi. Od tog prijelomnog trenutka u pristupu imam manje problema s tim pjesmama. Kada probirem po repertoaru, mogu zaključiti da sam nešto mogao spretnije, ali namjera je uvijek bila poštena. U počecima benda prepoznajem tu stihiju, zbunjenost, neznanje, želju da se dopadneš, napišeš hit… Previše je bio kalkulacija i kompromisa u ranim fazama. Što je vrijeme više prolazilo, bend i ja kao autor više smo sami sebi udovoljavali glazbom koju smo stvarali. Neke pjesme koje smo radili po tom načelu također nisu ispale kakve smo htjeli da budu ili kakve su mogle biti, no s tim pjesmama nemam problema niti pretjeranih zamjerki.

S druge strane, Igore, jeste li odrastali na pjesmama Parnog valjka?

IGOR: Naravno! Mislim da se svaka osoba koja započinje imati bilo kakav doticaj s glazbom ili instrumentom vrlo brzo sretne s Parnim valjkom. Tako sam i ja na klupi ispred srednje škole osvajao cure "Stranicom dnevnika" i "Lutkom za bal" (smijeh).

Kako pristupate pjesmama koje svi znamo toliko dugo vremena, a koje je Aki pjevao prije vas, koje je Hus radio prije vas i koje su vas dočekale?

IGOR: Radili smo jako puno proba. Kada smo ustanovili suradnju, išao bih na “dnevne treninge” kod Brka gdje bi mi pripremio matricu i onda bih tražio željeni zvuk. Ja, dakako, niti mogu niti želim zvučati kao Aki jer je on toliko originalan i toliko velik pjevač da to ne bi bilo u redu. No, od njega mogu naučiti jednu veliku stvar u kojoj je on bio prvak, a to je ta emocija i interpretacija. Ući u srž njegove interpretacije definitivno je ogromna škola. Puno sam naučio slušajući njega.