Svojim radom Max Juričić obilježio je posljednjih nekoliko desetljeća regionalne glazbene scene, od novog vala do otočkog vala, od Azre i Filma preko Vještica i Le Cineme, do Šo!Mazgoona, Gege & Picigin Banda i Ljetnog kina. Svaki četvrti dan u ožujku za njega je tužan jer je na taj dan prije deset godina preminuo njegov veliki prijatelj i glazbeni suputnik Vlada Divljan. Vlada je s lakoćom pisao neke od najljepših pjesama na našim prostorima, a Max mu se pridružio na tom putovanju i nakon njega nastavio graditi put koji je itekako potreban svima nama. Sa svojim najnovijim projektom Plesač sporog stepa piše glazbu i tekstove koji izmamljuju osmijeh na licu i stvaraju posebnu emociju. “Hej druže kako si” nova je verzija pjesme “7 nota 100 života” napisane za Divljana ili, kako kaže Max, nastavak njihove suradnje. Ujedno je to početak druge faze priče “Sunčana strana Mjeseca” i upravo će se ova pjesma naći na drugom albumu, koji će Max polako otkrivati u predstojećim mjesecima. U nastavku pročitajte što nam je još o svemu ovome rekao legendarni hrvatski glazbenik.

Kako to da si se odlučio snimiti novu verziju pjesme “7 nota 100 života” i što novo donosi “Hej druže kako si” u odnosu prema originalu?

- Pjesma “7 nota 100 života” prvi je put objavljena kao singl 2020., na petu godišnjicu Vladina odlaska. Izlazak singla poklopio se sa samim početkom lockdowna te nije imao šanse u eteru i na netu. Da ispravim lošu sreću singla i obilježim desetu godišnjicu, za novi album snimio sam raskošniju verziju, prigodno nazvanu “Hej druže kako si”.

Po čemu najviše pamtiš Vladu Divljana, kako bi ga opisao kao osobu? Koje su ti njegove pjesme posebno drage?

- Na koncertima sam ga najavljivao kao “najvećeg gentlemana rock&rolla” i osim što je to zgodno zvučalo, doista sam tako i mislio. Divljan je majstorski radio lijepe, nježne pjesme i usporedno, duhovito dvosmislene i zabavne pjesme. Kad bih samo jednu morao odabrati, to bi bila “Nebeska tema”. Čuo sam ju prvi put na koncertu u Kulušiću i kad je došao refren “htela je da sviramo ja i moji Idoli...”, skamenio sam se i naježio, a isto mi se redovito događalo kad smo ju, puno godina poslije, zajedno svirali s Ljetnim kinom.

S kim radiš na nadolazećem albumu Plesača sporog stepa, u kojoj ste fazi i kada možemo očekivati “Sunčanu stranu Mjeseca 2”?

- Hvala na pitanju. Novi album je snimljen, izlazi najesen. Zajedno s prvim bit će objavljen na dvostrukom vinilu “Sunčana strana Mjeseca 1 & 2”. Najavit ćemo album s još nekoliko singlova.

Jurica Cvitanić

Koliko ti je zapravo važno da tvoja glazba bude vedra, vesela, sunčana?

- Volim glazbu koja me razvedri i razbudi, a od deprimirajuće bježim. Tako nekako pokušavam aranžirati i svoje pjesme, upakirati ih da zvuče sunčano iako su same po sebi sjetne.

Kako si odabrao suradnike u Plesaču sporog stepa? S kakvim ljudima ne bi mogao imati bend, odnosno što te živcira kod glazbenika s kojima si radio?

- Krenuo sam s većinom suradnika koje sam odabrao za Ljetno kino big band koji je s Divljanom svirao posljednje koncerte i snimio EP “4 godišnja doba”. To je bila uigrana ekipa sunčanog zvuka, s kojom sam uživo snimio prvi singl “Nedjelja”. Uz neke personalne promjene, 2019. počeli smo nastupati subotom u podne u malom zagrebačkom klubu. Htio sam pokrenuti bend kako se to radilo kad sam započeo karijeru - da se prije snimanja pjesme uvježbaju na svirkama i usput stekne kritična masa publike. Nije da nisam znao da su se vremena promijenila, ali nisam mogao računati da će godinu poslije sve stati i da neću moći održati profesionalce na okupu. Na kraju su albumi nastajali u studiju, a najviše vremena sa mnom je u studiju proveo Gustav Barišin. Od kraja osnovne škole pet minuta nisam bio bez benda. Imati “pravi” bend velika je sreća i luksuz, i da bi bend opstao, potrebne su slične vještine kao u braku. Budući da se radi o više ljudi i nikad se ne zna kad će nekoga previše ponijeti ego, za bendove od milja kažem da su psihijatrijska čekaonica.

Kumovao si brojnim pravcima na hrvatskoj glazbenoj sceni. Pokušavaš li još uvijek “otkriti toplu vodu”, što ti predstavlja glazbene izazove?

- Doista se čini da je u glazbi sve već izmišljeno; na neki način i je, ali još uvijek je moguća nova kombinacija zvukova za kojom tragaju oni koji žele otkriti “toplu vodu”. To svakako pokušavam s Plesačem sporog stepa. Zarazio sam se time na početku karijere kad smo svi imali slične uzore, a htjeli zvučati različito. Prvi novovalni bendovi Azra, Film, Haustor, Šarlo akrobata, Idoli..., svaki se trudio biti drukčiji. Totalno drukčije od drugih htjele su biti Vještice, i to im je uspjelo.

Postoji li nešto zajedničko svim bendovima u kojima si svirao? Jesi li uvijek mogao stajati iza tekstova koje su pisali frontmeni sastava čiji si bio član, je li ti to uopće bilo bitno?

- Svi ljudi koje sam pratio bili su sjajni tekstopisci, često sam bio prvi obožavatelj njihovih pjesama. Glazba se može dotjerati, ali ako je tekst banalan, onda cijeli trud nema smisla. Tekstovi hitova uglavnom su banalni, ali je zato veći izazov pomoći da se pročuje nešto što smatraš dobrim i iza čega stojiš. Bendovi s kojima sam svirao stilski su bili potpuno različiti, a zajedničko im je pozitivna energija koju su širili.

Jurica Cvitanić

Kakva je situacija s koncertima u 2025. za Ljetno kino i Plesača sporog stepa? Što za tebe znače žive svirke, možeš li nam opisati kako se osjećaš dok si na stageu?

- Ljetno kino svirat će ovo proljeće i ljeto na open-air koncertima, a od jeseni bi trebao zaplesati i Plesač sporog stepa. Svirka uživo stvara ovisnost i ja sam odavno zakačen. Jako ozbiljno shvaćam svaki koncert, taj dan sam sebi kuham, po vodu idem na obližnji izvor... Da ne duljim - pripremam se kao za let u svemir. Doživljavam koncert kao utakmicu ili borbu, ali ne sa štopericom ili protivnikom, već sa samim sobom. Ako si bio dobar, nagrada je adrenalin koji si sam sebi izlučio i veća je šansa da dobiješ priliku za sljedeći koncert.

Nedavno si se iz centra Zagreba preselio iznad grada, u blizinu svog studija. Kako ti se svidjela ta promjena?

- Promijenili smo se i Zagreb i ja. Maknuti se iz centra ima puno prednosti i jednu manu, a to je da kad ipak moraš do grada, na prvom raskrižju zapneš u prometnoj gužvi i pola dana provedeš u autu.