
Moja glazba nastala je iz moje duboke potrebe za povezivanjem
Stvarati glazbu jedno je veliko putovanje, a često mislim kako jedan životni vijek za njega nije dovoljan
Pod utjecajem mnogih žanrova, uključujući pop, jazz, R’n’B, fado, sevdah i elektroniku, glazba Jasmine Makote odražava njezino putovanje od Bosne i Hrvatske do Chicaga i New Yorka te diljem svijeta. Kantautorica s diplomom iz neuroznanosti i psihologije koja je dio života provela u Puli, gdje i sada živi kada je u Hrvatskoj, objavila je svoj album prvijenac “Green” s deset pjesama koje obrađuju teme obiteljskih odnosa, pronalaženja vlastitog mjesta u svijetu, čežnje za osjećajem doma, izgubljene ljubavi i duhovnih buđenja.
Kakav je osjećaj sad kada ti je svjetlo dana ugledao album prvijenac, što ti to znači?
- Ovaj album službeni je početak moje glazbene priče kao autorice, iako je iza mene duži niz godina pjevačke karijere i pisanja pjesama. Oduvijek sam osjećala da imam nešto reći jer sam od malih nogu izmišljala melodije, obožavala improvizirati tijekom nastupa, pisala priče i tekstove. To je za mene najprirodniji način izražavanja, tako da sam nekako znala da ću se jednoga dana potpuno posvetiti autorskom radu.
Kako i kada su nastajale pjesme koje su se našle na albumu te kako je izgledalo samo snimanje i postprodukcija?
- Sve pjesme na albumu sam napisala u proteklih 10-ak godina. Inspiracija mi je dolazila u raznim trenucima - od trčanja ispod tuša do mobitela, tako da hitno mogu snimiti ‘voice note’ prije nego što zaboravim melodiju, pa u toaletu aviona iznad Atlantika, ali i doma uz kavu, u sasvim obične dane usred tjedna, uz klavijature. Rutinsko stvaralaštvo kroz igru je nešto što me jako smiruje i ispunjava - u tom procesu možeš sam sebe iznenaditi ako se ‘prisiliš’ pristupiti kreativnom radu rutinski. Ne treba uvijek čekati inspiraciju. Sve vokale na “Greenu” sam snimala sama, na raznim stranama svijeta, u Meksiku, Americi, ovisi o tome gdje sam se zatekla u tom trenutku. Moj suradnik Bojan Miljančić i ja radili smo puno tijekom ljetnih mjeseci kada sam boravila u Puli, a cijeli proces snimanja i postprodukcije trajao je otprilike tri godine upravo zbog naše udaljenosti.
Pjevanje si usavršavala kod legendarnih jazz-vokalista Jay Clayton i Mariona Cowingsa. Kako je bilo raditi s njima, kakva iskustva i znanja nosiš s njihovih edukacija? Što je za tebe jazz, što ti pruža?
- Jay Clayton bila je divna osoba, pionirka u svojoj umjetnosti. Bila mi je golema čast učiti od nje. Poseban je osjećaj kupiti znanje iz ‘izvora’, od osobe koja je u New Yorku radila s jazz velikanima za koje smo svi čuli, u vrijeme kad se sve tamo razvijalo. Bila je velikodušna, mirna, ali kod nje nije bilo zabušavanja. Od prvog sata sam osjetila da joj je cilj, iznad svega, bio širiti svoje znanje i iskustvo pjevačima da bi mogli postati ravnopravni članovi jazz sastava i opovrgnuti određene predrasude. Marion Cowings pravi je ‘force of nature’ - gura te iz zone komfora, intenzivan je, veliki glazbenik. Također jako cijenim i volim rad njegove kćerke Emily King. Za mene je jazz sloboda, igra i putovanje u dubine.
Budući da voliš putovati po cijelom svijetu, što te najviše zanima kada dođeš u neki grad ili državu, što nastojiš istražiti te odražava li se sve to na tvoj glazbeni izričaj?
- Proputovala sam već dosta, ali lutanje po planetu u svrhu čistog turizma mi je vrlo brzo dosadilo, još davno. Naravno da prije puta uvijek istražim mjesto i informiram se o znamenitostima, ali najviše me zanima svakodnevni život običnih ljudi, realno socioekonomsko stanje, njihova tradicionalna glazba i aktualna glazbena scena. Trudim se zapjevati i povezati se s glazbenicima kamo god odem - od Kambodže do Perua. Upoznala sam jako zanimljive ljude, sklopila brojna prijateljstva i upoznala njihov svijet na jedan prisniji način upravo zahvaljujući glazbi. Često slušam iste pjesme ili albume na pojedinom putovanju; kao što nas miris može vratiti na neku davnu, skrivenu uspomenu iz djetinjstva, tako mene uz određena mjesta veže glazba koju sam tamo slušala ili pjevala.
Kako izgleda život u New Yorku? Čime se baviš kada ne pjevaš? Što ti nedostaje iz Amerike kad si u Hrvatskoj i obrnuto?
- New York je cijeli svijet u jednom gradu. Tamo sam naučila nešto novo svaki dan i probala apsolutno sve što sam mogla, jer sam vrlo radoznala. Kada ne pjevam, bavim se DJ-ingom, također držim i satove pjevanja, volim fotografirati, provoditi vrijeme u prirodi. U Americi mi najviše nedostaje povezanost s ljudima jer su tamo svi stalno zauzeti, nedostaje mi kvalitetna hrana te, naravno, obitelj. U Hrvatskoj mi, s druge strane, nedostaje općenita otvorenost uma društva i limitirane prilike za profesionalni razvoj; tu ne mislim samo na glazbu, a to je za mene i za svaku mladu osobu izuzetno važno.
Kao diplomiranoj psihologinji, kakvu ulogu igra psihologija u tvojoj glazbenoj karijeri? Preispituješ li često odluke na svom glazbenom putovanju i, što je ono najvažnije, čime se vodiš?
- Preispitujem samu sebe često, mislim da je to zdravo u odredenoj količini. Često se pitam zašto nešto želim - npr. zašto želim nastupati ili promovirati svoju glazbu? Ako u mom iskrenom odgovoru samoj sebi dominira primjerice želja za pažnjom ili priznanjem, pritisnem kočnicu, jer su to potrebe niže vrijednosti. Naravno, svima nam imponira priznanje našeg rada od osoba koje cijenimo i svi mi umjetnici imamo izraženiji ego, ali mogu konačno iskreno reći da je moj cilj povezati se s ljudima koji me razumiju i koji mi mogu pomoći da stvorim zvuk najbliži mojoj viziji, koji će me poticati da rastem i otvorim neka vrata za koja sada možda i ne znam da postoje. Stvarati glazbu je jedno veliko putovanje, a često mislim kako jedan životni vijek za njega nije dovoljan. Psihologija mi također pomaže u pisanju tekstova, kao i u poslovnom djelu bavljenja glazbom, koji mi je manje drag, ali u kojem empatija i smirena glava mogu odrediti tvoj uspjeh ili pad.