Vanna: Imam neostvarene snove koje sam nedavno sanjala, ali radim na tome
Generalno je “The Voice Kids” obiteljski šou, a ne toliko natjecanje pjevačkih talenata
Dječji glasovi i najširi osmijesi posljednjih mjesec dana imaju svoje mjesto u subotnjem televizijskom prime timeu. HRT-ova inačica šoua “The Voice Kids” okuplja i prikazuje hrabre djevojčice i dječake koji su se otisnuli u glazbeno televizijsko natjecanje. U tome im pomažu Mia Dimšić, Marko Tolja, Davor Gobac i Vanna, s kojom razgovaramo u današnjem televizijskom prilogu.
“Svi mi koji se penjemo na pozornicu očekujući da se svidimo publici nikad smo odrasla djeca...” rečenica je koju navodi u sljedećim redcima, a godine velike karijere, znane uspješnice i bogata diskografija, koja je odnedavno šira za još jedan studijski album, dovele su je da posljednjih nekoliko sezona bude mentorica u jednoj od najpoznatijih pjevačkih emisija na svijetu. O posebnostima “The Voice Kidsa”, njezinu djevojačkom duhu, Kvarneru i televiziji razgovaramo s Ivanom Vrdoljak, popularnom Vannom.
Posljednjih tjedana gledamo vas u emisiji The Voice Kids. Budući da ste prošle godine sudjelovali i u “The Voiceu”, za “velike pjevače”, koliko je drukčiji pristup ovoj inačici, u kojoj su djeca u glavnoj ulozi?
- Pristup je vrlo sličan, ali su neke forme prilagođene djeci - nema preuzimanja, nema dvoboja, nema komentara na internetu što se nastupa djece tiče... Odlično je procijenjeno da bi sve navedeno bilo stres za djecu umjesto da potiče na veselje, druženje i međusobno bodrenje i afirmaciju. Generalno je “The Voice Kids” obiteljski šou, a ne toliko natjecanje pjevačkih talenata. Ipak, po završetku šoua, svi se oni vraćaju u školske klupe, ne potpisuju višegodišnje diskografske ugovore.
Kako opisujete različite pjesme koje djeca pjevaju i koji vas se glazbeni izbor najviše dojmio?
- Iskreno govoreći, iznenadio me i odabir vrlo starih pjesama, pogotovo iz dječje perspektive, ali tu vidim utjecaj roditelja i to mi je sasvim logično. K tome, mi smo društvo koje dosta teško prihvaća novotarije, naročito u glazbi; mladim se glazbenicima nije lako nametnuti, a i medijski uglavnom svjedočimo afirmaciji već ustaljenih glazbenih formi, tako da mladi nesvjesno upijaju obrazac da je poželjno ići već utabanim putevima umjesto da kročiš svojim vlastitim. Malo sam skrenula s teme, ali nadam se da moj odgovor bar ima kontekst.
Timovi “The Voicea” već su formirani, stoga kako opisujete rad s talentiranim glasovima?
- Dosta zabavno. S tim što morate znati da sam ja “onaj” mentor koji ništa ne prepušta slučaju, dolazim na svaku probu i imam plan za svakoga u svom timu. Doduše, prilagodila sam tempo i način rada djeci, moja je retorika puno blaža nego s velikima, očekivanja su smanjena, tolerancija na pogreške maksimalna, kao i činjenica da pomaci nabolje idu sporo ili vrlo sporo. Ali kad se pomak dogodi – veselje na dječjem licu je neprocjenjivo. Uglavnom se dosta zezamo, smijemo na vlastiti račun, pričamo o tome što se djeci događa inače u životu, o školi, prijateljima, a tek nakon svega toga vježbamo.
Uz vas i Gopca novaci su u mentorskim stolcima Mia Dimšić i Marko Tolja. Kako opisujete novu postavu mentora i snalaženje Mije i Marka u njihovim ulogama?
- Odlično su se snašli. Pripremili su se i jako im je stalo. I inače ih cijenim kao glazbenike, tako da mi je super u njihovu društvu.
“The Voice Kids” okuplja djecu do 14 godina. U kojoj dobi ste vi počeli pjevati i kako se prisjećate sebe u dobi od 8 do 14 godina? Jesu li u dječjoj dobi nastajali obrisi vaše pjevačke karijere?
- Mislim da pjevam oduvijek, ali tek sam s 14 valjda dobila obrise kakve možda imam danas – pobijedila sam na lokalnom natjecanju pjevajući bržu englesku pjesmu, punu ritma, popularnu u to vrijeme, iako su svi iz benda koji me je morao pratiti slijegali ramenima, jedino je bubnjar rekao da će to naučiti zbog mene. Svi ostali natjecatelji su pjevali neke balade iz domene domaće zabavne glazbe tog vremena.
Govoreći o dječjim sadržajima, a znajući da ste postali baka, čuvate li dijete u sebi?
- Naravno; svi mi koji se penjemo na pozornicu očekujući da se svidimo publici nikad smo odrasla djeca koja pamte onaj prvi pljesak koji su dobila za neko majmuniranje pred bliskom rodbinom na nedjeljnom ručku. Upravo je smiješno koliko to pogonsko gorivo dugo traje. Nadam se da se ne zove taština.
Imate li neostvaren djevojački san?
- Ah... Ako se prilagodim uvjetima, podneblju, mentalitetu, limitiranosti razumijevanja jezika na kojem pjevam – možda i nemam. Imam neostvarene snove koje sam nedavno sanjala, ali radim na tome, ha-ha-ha...
Nakon što je Martin Kosovec pobijedio u prošlosezonskom “The Voiceu”, napisali ste tekst za njegov prvijenac “Maštarija”. Kako opisujete suradnju s Martinom?
- U tom tekstu sam pokušala opisati Martina kakvog sam upoznala i kakav mi se učinio da jest – drukčiji mladi momak koji ima glas koji vam se ne može ne svidjeti, koji voli biti u društvu, ali se ne prilagođava pod svaku cijenu, koji voli sjesti u svoj auto i odvesti se nekamo gdje ne osjeća pritisak, koji nije ničija reinkarancija koliko god to prvoloptaški izgledalo i koji nije dužan svojim talentom evocirati samo stare uspomene nego i kreirati nova uzbuđenja.
Govoreći o talentiranim glasovima, posljednjih godina zapjevali ste s Mijom Negovetić i Sergejom Božićem, a i u “The Voiceu” i “The Voice Kidsu” istaknuti su kvarnerski glasovi. I sami ste nedavno nastupili u Opatiji i Kastvu. Kako se prisjećate suradnji s kvarnerskim pjevačima i tamošnjih nastupa?
- Da, toliko ste toga konstatirali u svom pitanju da ne znam otkuda početi. Istina, puno toga što me dira u dušu dolazi iz Kvarnera, naročito u posljednje vrijeme. Sergeja stvarno jako volim i tako je od prve sekunde otkako sam ga čula kako pjeva. Prošle smo godine stvarno puno puta nastupali zajedno i ljudi uvijek divno reagiraju na našu zajedničku pjesmu “Dan po dan”. Srećom, bio je i u Kastvu i u Opatiji, i to su zasigurno bili jedni od najljepših koncerata u prošloj godini, po mnogo toga. Naravno, nikad neću zaboraviti kada sam prvi put čula 13-godišnju Miju kako pjeva pjesmu “Listen” i kako sam se glupo osjećala onakva sva u suzama bez mogućnosti da se negdje sakrijem. Srećom, kad me Sergej tako rasplakao svojom “Ružicom” u šou “The Voice”, sakrila sam se haljinom. Stalno nam dolaze talenti iz tog podneblja, trebalo bi to malo istražiti...
Radite li na novim pjesmama te što planirate u 2025. godini u vezi s karijerom?
- S obzirom na to da je prije mjesec dana objavljen moj album “Dan po dan”, na kojem je deset mojih autorskih pjesama, neko vrijeme ću ga promovirati. A ideje za nove pjesme već su tu.
Povrh poslovne svakodnevice, što vas privatno istinski veseli? Imate li kakav hobi?
- Nemam hobi. Kuham, bavim se pomalo biljkama u svom vrtu i nastojim što više raditi posao koji volim, a to je biti uspješna glazbenica.
Koja su vam omiljena TV lica?
- Volim slušati i gledati ljude iz kojih zrači obrazovanje i inteligencija, tolerancija i uviđavnost. Ne volim nametanje svog stava, uz dozu cinizma i podrugljivosti, ne volim ismijavanje i retoriku po principu “kakva smo mi jadna sredina, država, narod, kod nas ništa ne valja, svagdje je bolje nego ovdje”. Kako se najviše zabavljam gledajući sport na TV-u, volim nenametljivost jednog Antuna Samovojske, pa zatim pripremljenost za svaku temu jedne Barbare Kolar, obrazovanje jedne Ivane Petrović...
