Miroslav Škoro dobio je nagradu Radija Osijek za najslušaniju tamburašku pjesmu 2024. godine. Riječ je o pjesmi "Baja", koju je prvi put izveo na festivalu Zlatne žice Slavonije u Požegi prošlog rujna. U povodu toga gostovao je na Radiju Osijek i družio se s medijima, pa smo ga i mi upitali za dojmove nakon što je to priznanje osvojio već drugu godinu zaredom.

Ponovno ste dobili nagradu za najslušaniju pjesmu 2024. godine na Radiju Osijek. Što vam znači ta nagrada?

- Uvijek je sve što se događa u Osijeku i u ovom dijelu Hrvatske meni posebno, zato što sam rođen tu u obližnjoj bolnici. S druge strane, bavim se vrstom glazbe koja je svojevremeno bila jako popularna, to je bio teror tambure. Međutim, ta glazba više nije toliko zastupljena koliko bih ja volio i drago mi je što Radio Osijek nastavlja tu tradiciju, da bar u tom jednom segmentu pokriva tamburašku glazbu i da se skrbi o njoj. Ja sam jedan od onih ljudi koji smatra, sad proširujem svoj odgovor, da bi možda čak i Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije trebao biti u Osijeku, da bi to bilo jako dobro za tamburašku glazbu, koja je dio identiteta Hrvata na ovim prostorima, za grad Osijek i za tamburaše.

Tko je pisao tekst ove nove pjesme?

- Ivica Plivelić je taj koji je pokrenuo cijelu priču, on mi je jednog jutra poslao taj stih "nikom baja kapu ne skida, samo kumu i dragome Bogu". On je htio napisati pjesmu o svome djedu. Iva je jako zaljubljen u priču i u činjenicu da mu je djed bio gospodin, kojega ja znam samo kao dida Josu, koji je bio vrlo svoj, vrlo ponosan, koji je izdržao puno toga ružnoga, izdržao da ga tamo neki ljudi vežu za noge i spuštaju u bunar naglavačke da im prizna gdje su dukati. Takav jedan, ponosan, čovjek nije se dao, izdržao je sav teror i ostavio dubok trag na svome unuku. I kad je Iva poslao te stihove, ja sam, ne znam iz kojeg razloga, istog tog jutra napisao sve ove strofe i ostatak teksta te sam napisao glazbu, i, evo, tako smo dobili pjesmu koja se zove Baja. Pjesma koja je bila, mislim, četvrta u trendingu u ovom dijelu Europe.

Osvojili ste niz nagrada tijekom svoje karijere, ali gdje stojite trenutno? Radite li na novom albumu?

- Sad sam trenutno u raskoraku između činjenice da stojim tu na Radiju Osijek i da je nekoliko kilometara dalje višnjevačko groblje, gdje su moji roditelji pokopani, i Višnjevac, gdje mi živi rodbina. Prije nego što sam došao na Radio Osijek, otišao sam svom bratu nakratko. U raskoraku sam zbog toga što su mi supruga, djeca i moja kuća u kojoj živim u Zagrebu. Mislim da je taj raskorak nešto što u principu označava moj trenutačni status. Kao glazbenik ja radim svagdje. Moj sin radi u Osijeku, ali i Ivica Murat, Željko Nikolin, Antonio Krupilnicki - Antoš, oni su svi tu. Cijeli život mi je takav. Trenutno radimo nekoliko velikih projekata. Radimo projekt koji se zove Arena Zagreb, gdje završavamo Blu-ray. Želimo izdati prvi Blu-ray te vrste glazbe. Radimo dupli CD s tog izdanja. Radimo i novi album koji se radno zove Šešir. Nadamo se da će tako i ostati. Pokušavamo nabaviti novi kombi za bend. I dogovaramo možda jednu situaciju u kojoj bi jedna ekipa ljudi otišla u Nashville, pa bismo možda snimili nekih desetak mojih pjesama u nekom novom aranžmanu, u središtu nečega što se zove country-glazba- iliti narodna glazba. Volim tu glazbu i nadam se da ćemo uspjeti u svemu tome ako nam Bog da zdravlja i ako bude sve u redu.

Prije dva tjedna održali ste koncert u Areni Zagreb. Kakvi su dojmovi? Kako je pogledati u publiku i vidjeti i mlade i stare, da vaša glazba spaja sve generacije?

- Mene je u životu svagdje bilo. Pokušavao sam uvijek u životu raditi puno stvari. Znatiželjan sam kao ona mala beštija iz Ledenog doba koja nosa onaj svoj žir pa trči stalno za njim i izaziva različite stvari. I dobre i loše. Međutim, ono što mogu reći jest da je ta Arena nakon svega što se izdogađalo na neki način potvrda da nisam potrošio bezveze 30 godina. Najgora stvar je kad se čovjek osvrne, pa kad se razočara jer to što je radio više ne vrijedi. Ovdje se dokazalo da vrijedi. Osjećaj je prekrasan. Kad iziđete pred toliko ljudi i kad ti ljudi, koji se dobrim dijelom nisu ni rodili kad su pjesme nastale, pjevaju te neke pjesme koje su nastale u Višnjevcu u mojoj ljetnoj kuhinji. Ili u Pittsburghu, Zagrebu ili Pečuhu, gdje sam živio za svoga života. Tako da sam ponosan na to. Neizmjerno sam ponosan i zahvalan sam Bogu što sam, bez obzira na zdravstvene tegobe i na sve, uspio.

Kakvu budućnost predviđate tamburaškoj glazbi u Hrvatskoj?

- Mislim da mi ljudi sebi jako puno toga pripisujemo i mislimo da smo jako važni. Smatram da je jako važno biti svjestan činjenice da smo mi svi samo ljudi, da ćemo svi kad-tad ostarjeti, da smo se rodili i da ćemo umrijeti. Taj proces je dosta bolan i za neke teško shvatljiv. Ali, vjerujte mi, zemlja nas se vrlo lako otrese. Međutim, mi u svojoj sebičnosti, u svojoj bezobraštini i egoizmu to ne vidimo. Pa tako i ta tamburaška glazba. Ona je prolazila različite faze. Bila je osporavana i bila je hvaljena. Trenutno je možda u nekakvoj fazi pada. No ja sam siguran da će ona doći tamo gdje treba biti. Nismo tamburašku glazbu postavili na onu razinu na koju se ona može postaviti. Amerikanci imaju nešto slično, svoju country-glazbu. Njihova izvorna country-glazba zove se bluegrass. Ona se razvila i čak je napravila i nekakve surogatne kombinacije s popom, rockom, technom. I živi. Ja sam i ove godine odgledao American Country Music Awards. Dakle, to je njihova akademija country-glazbe koja dodjeljuje neke nagrade. Mi to nemamo. Mi imamo u svojim nagradama pet nagrada za blues i jazz. Ali za tamburašku glazbu baš i nemamo. Dakle, imam ponekad osjećaj da se malo stidimo toga. Ali opet kažem, kako se zemlja otrese nas, tako će se, vjerujem, i kroz neko vrijeme naši ljudi opametiti i doći do činjenice i spoznaje koliko znači ta glazba. Koliko znače za povijest hrvatske tamburaške glazbe čika Đuka Galović, Stipa Abađija, Joza Ivanković, Julije Njikoš, Branko Mihaljević. Koliko znače te pjesme i koliko one pridonose identitetu koji mi pokušavamo razviti. Ali nisam ja tu da dociram i da pokušavam promijeniti svijet. Ja sam samo jedan obični čovjek iz jednog malo obližnjeg mjesta koje se zove Višnjevac i koji se ne da. Mnogima idem na živce i pritom jedino što mogu na kraju reći jest da mi je silno drago da im idem na živce i učinit ću sve što mogu da im idem na živce još više. Neću odustati od stavova koje zastupam zato što, neću reći da znam da sam u pravu, ali vjerujem da je daleko bliži moj stav o tom identitetu u kojem je tamburica nego stav da je nešto drugo naš identitet. Nije naš identitet nešto što napuni dvoranu pet puta zaredom, a u principu ni na koji način ne pripada ovom kulturnom prostoru. Međutim, dragom Bogu je uvijek drago da postoje ljudi i da se bore za svoje mjesto pod suncem. Pa, eto, tako se i ja borim i jako volim ovo što me određuje i što me drži na životu. n