Dvije godine nakon koncerta uz Dravu podno Kožare, pod nezaboravnom najezdom komaraca, legendarni kantautor i šansonijer Ibrica Jusić ponovno je nastupio pred osječkom publikom. Ovaj put u Koncertnoj dvorani "Franjo Krežma" na lani odgođenom obljetničkom koncertu, kojim je obilježio 60 godina glazbenog stvaranja.

Na maloj okrugloj prostirci akita Simba, dvije gitare, stolice za gitarske kofere i osvježenje i jedan barski stolac – scenografija skromna i ujedno više nego dovoljna za izvrstan koncert gospara begovskih korijena. Ušao je Ibrica Jusić polaganim korakom, kako i priliči nekome tko je zašao u deveto desetljeće života. Ali ako ga i "noge ne služe više najbolje", kako je kazao, glas je ostao svjež, gromak, izvedba nije izgubila na strasti ni prsti na virtuoznosti. Prošetao je Ibrica pjesmom i anegdotama kroz 60 godina svojega glazbeničkog trajanja u kojem je ispjevao i prepjevao brojne pjesme koje su danas evergreeni. Prisjetio se, među ostalim, Jakše Fiamenga, ploče Leonarda Cohena koju je dobio od prelijepe Parižanke, "trave" koju je u imotskom kafiću zabunom dobio umjesto travarice, svojih roditelja koji su došli u Dubrovnik na bračno putovanje, zaljubili se u grad, ostali i u njemu odgojili sedmero djece… Nije zaboravio ni svoje velike uzore - Carusa i brata Đelu, vrsnog gitarista… Spomenuo je i svoje odlaske kada bi mu "postalo pretijesno" – iz Dobrovnika u Zagreb, iz Zagreba u Pariz. Našao je Ibrica načina i da bocne direkciju zagrebačke Koncertne dvorane koja mu je neuljudno otkazala već dogovoreni koncert, kao i da se osvrne na umjetničku (ne)slobodu i prevladavajući glazbeni ukus.

U skladu s naslovom programa "Od Shakespearea do sevdaha", sa samo sebi svojstvenom emotivnošću pjevao je pjesme inspirirane Gradom (Ponoć, Dubrovačka jesen…), Zbogom, malena (Cohen), Nemoj ići sad (Brel), Cesarićeva Trubača sa Seine, Dedićevu Moderato cantabile, Sit svega toga (Shakespeare), Ljubi san vašu 'ćer, Caruso, U svakom slučaju te volim, Mačku, "prvu antinarkomansku pjesmu u Hrvatskoj" Nepal-Ganges-Brahmaputra… Budući da se u kući Jusićevih uvijek slušao i pjevao i sevdah, na repertoaru se, razumljivo, našla i sevdalinka: Kraj tanahna šadrvana (prepjev pjesme Azra Heinricha Heinea, koju je Ibricu majka učila pjevati još u djetinjstvu), neizostavna Šantićeva Emina, Snijeg pade na behar, na voće…

O čemu god da pjeva, i na čije god stihove, načinom izvedbe Ibrica Jusić uvijek uspijeva bez problema doprijeti do slušatelja, nasmijati ga, zabaviti ili duboko dirnuti. Pjesme koje bira svojevrsne su crtice iz života, a istodobno znaju biti mali eseji o ljubavi, razočaranju, porazu, nadi, čežnji… Svemu onome što će svatko prepoznati u sebi, samo treba malo zastati i poslušati. Sebe, i pjesmu.

Publika je pljeskom popratila svaku izvedbu, a na kraju koncerta izmamila i bis. Završilo je prigodno -pjesmom Finili su, Mare, bali. Ako je za nekoga vrijeme i "finilo", za gospara glazbe Ibricu Jusića zasigurno nije.