Predvođena vokalisticom Ines Mlinarić ReD, grupa Bad Red Bunny pod Menartovom je etiketom krajem prošlog mjeseca objavila svoj album prvijenac naslovljen “Can You Tell Me What Comes Next?”. Sastav čiji su članovi i Mislav Gverić, Neven Jurić i Igor Balent snimio ga je u studiju Dan, Mrak pod budnim okom i uhom Ivana Božanića, a na izdanju su, uz tri prethodno predstavljena singla “The End”, “Sorry, Not Sorry” i “Done”, svoje mjesto našle i pjesme “Happy Sad”, “Anx”, “She” i “Begin Again”. Sve njih ova žestoka zagrebačka četvorka odsvirala je uživo na koncertnoj promociji u Vintage Industrial Baru, a što su tijekom te svirke naučili o sebi samima i druge zanimljivosti vezane uz svoj najnoviji projekt ispričala nam je ReD.

Koji su bendovi utjecali na vaš izričaj? Kako bi opisala vaš zvuk nekome tko još nije imao priliku čuti Bad Red Bunny?

- Utjecaji su raznoliki, ali srce našeg izričaja u alternativnom je rocku. Prve pjesme nastale su u bendovskoj formi i imaju tipičan rock-zvuk. Situacija s bendom me na neki način motivirala da s novim pjesmama više eksperimentiram, pa je tako elektronika postajala sve prisutnija i pridonijela je malo drukčijem zvuku i idejama, a definitivno je evolucija samog projekta i mene kao autorice. Od uzora moram izdvojiti Skunk Anansie zbog njihove eksplozivnosti i neustrašivog pristupa stvaranju. Björk me fascinira svojom umjetničkom slobodom i nepredvidljivošću, a Shirley Manson kraljica je emocije i sofisticirane tame. Tu su i bendovi poput Nine Inch Nails, s industrijskim prizvukom prožetim intenzivnom atmosferom, te Marilyn Manson, čija teatralnost i provokativna estetika donose posebnu mračnu energiju. Svi oni pristupaju glazbi drukčije i inspiriraju na specifičan način, bilo kroz intenzitet, ambijent ili hrabrost u izražavanju. Zvuk Bad Red Bunny opisala bih kao sudar kontrasta; s jedne strane imate teške, distorzirane gitare koje vrište o bijesu i boli, a s druge strane suptilnu elektroniku koja stvara posebno ozračje, poput tame koja se širi u prostoriji. Moji vokali kreću se između krhkosti i bijesa - od ljutnje do očaja i natrag. Rekla bih da smo spoj sirove snage alternativnog rocka, grunge intenziteta i izražajnih melodija.

Približi nam malo kako je nastajao vaš prvijenac “Can You Tell Me What Comes Next?”. Što vam je bilo najizazovnije u cijelom procesu?

- Album je nastajao u nekoliko faza tijekom dvije godine. Možda se to čini puno vremena za samo sedam pjesama, ali okolnosti u kojima se cijeli projekt našao nisu obećavale da će album ikada ugledati svjetlo dana. Početnu euforiju u kojoj su nastale i u kojoj su snimljene prve pjesme, zamijenio je očaj i podulja pauza kad sam gotovo digla ruke od svega. Ipak, odlučila sam krenuti ispočetka. Počeo je polagani proces učenja i prilagodbe, a nakon nekoliko mjeseci, s kućnim setupom i minimalnom opremom, uspjela sam stvoriti uvjete da radim samostalno i ponovno pronađem kreativni ritam. Uz pomoć producenta i dragih ljudi koji su se uključili u projekt, zaživjele su i preostale pjesme koje su snimljene tijekom ove godine. Jedan od najvećih izazova svima koji od glazbe ne žive svakako je organizacija vremena. Svi imamo svakodnevne poslove kojima se uzdržavamo, pa je ponekad doista teško pronaći dovoljno sati u danu da se kvalitetno radi oboje. Bilo je mnogo neprospavanih noći, ali kad radiš ono što voliš i što te istinski ispunjava, neka neobjašnjiva sila uvijek te gura naprijed.

Bad Red Bunny

Davor Birt

Postoji li univerzalna poruka koju nastojite poslati kroz sve pjesme s albuma i vaš stav?

- Ako postoji jedna stvar koju ovaj album prenosi, to je suočavanje s vlastitim lomovima i nesigurnostima, raskidanje s prošlim iluzijama i pokušaj izgradnje nove stvarnosti. Kroz pjesme se istražuju razočaranja, izdaje, unutarnje borbe i osjećaj nemira, ali i otkriva snaga za ponovno podizanje iz ruševina. Album je poput dnevnika emocionalnih oluja, s jasnom porukom da i u najvećoj boli ima prostora za rast i novi početak.

Koliku važnost pridajete spotovima i općenito vizualnom identitetu benda?

- Vizualni identitet važan je dio našeg izraza i produžetak glazbe. Svaka pjesma ima svoj vlastiti svijet, a spotovi su način na koji otvaramo vrata u te svjetove. Cilj nam je uhvatiti duh svake pjesme i kroz vizualni doživljaj pružiti joj novu dimenziju. Estetika koju biramo otkriva ono što često skrivamo - kaotičnu borbu sa samima sobom i nesavršenosti koje nisu ni lijepe ni ugodne. U svijetu opsjednutom filtriranom stvarnošću, od koje smo svi već pomalo otupjeli, naši vizuali potpuna su suprotnost. Oni nisu ovdje da pruže utjehu, tu su da vas potresu, izazovu i natjeraju da osjetite ono što često pokušavamo izbjeći. Spot za “Done” jedna je od takvih vizualnih priča, jer utjelovljuje osjećaje paralizirajuće tjeskobe i usamljenosti, stvoren je da izazove reakciju i ostavi snažan dojam.

Bad Red Bunny
 

Katarina Vukoja

Kako je bilo na koncertnoj promociji albuma u Vintageu? Kako stvari zvuče uživo i je li se dalo nazrijeti koje će pjesme postati favoriti kod publike? Što ste otkrili o sebi tijekom tog koncerta?

- Promocija u Vintageu bila je prvi koncert Bad Red Bunny u ovoj postavi i svaka minuta provedena pred tom divnom publikom bila je izrazito emotivna. To je bio trenutak u kojem smo prvi put izveli vlastite pjesme uživo, a za mene i povratak na pozornicu nakon tri duge godine koncertne neaktivnosti. I bilo je eksplozivno! Uživo pjesme dobivaju potpuno novu dimenziju - snagu koja udara ravno u glavu i dolazi bez uljepšavanja. Publika je reagirala sjajno, što me posebno veseli, jer u tim trenucima shvatiš koliko je važan taj dvosmjerni odnos - ono što daješ s bine i što ti se vraća iz publike. Otkrili smo da smo još strastveniji i povezaniji kao bend nego što smo mislili. Rad u studiju ima svoje čari, ali sviranje uživo donosi iskru koja glazbi udahnjuje potpuno novi život.

Kada i gdje ćete se sljedeći put naći na pozornici? Koji će biti vaš idući potez i gdje vidiš Bad Red Bunny za 5 ili 10 godina?

- Can you tell me what comes next? (smijeh) Koncerti su u planu, ali ne mogu još otkriti previše. Planiramo snimanje još jednog spota, a trenutno radim na nekoliko novih pjesama. Kamo će nas te pjesme odvesti, tek ćemo saznati. Za 5 ili 10 godina? Tko zna. Ono što znam jest da želim nastaviti raditi ono što volim - stvarati glazbu i biti na pozornici pred publikom što češće. Sve to na način koji ostaje vjeran nama samima, nesputan očekivanjima i slobodan od bilo kakvih ograničenja.