Ganut sam, mnogo mi znači ova nagrada jer sam je dobio od svoje filmske obitelji - rekao nam je naš slavni sugovornik kada smo ga upitali kako se osjeća kao dobitnik Europske nagrade za životno djelo, koju mu je dodijelila Europska filmska akademija.

- Bio sam jedan od najmlađih za stolom kada je 1988. godine osnovana Europska filmska akademija s Ingmarom Bergmanom kao predsjednikom. Imao sam tu čast da sam ga naslijedio na mjestu predsjednika čiju sam dužnost obavljao 24 godine, a ukupno sam s Akademijom povezan već 36 godina. Danas je Europska filmska akademija u dobrim rukama s Juliette Binoche kao predsjednicom, ona je snažna i hrabra, i vjerujem da će donijeti napredak i pomak nabolje - dodao je veliki redatelj.

Wim Wenders karijeru je započeo krajem 1960-ih kao filmski kritičar, no već se tijekom sljedećeg desetljeća proslavio kao jedan od sudionika njemačkog novog vala filmovima "Alice u gradovima" (1974.) i "Američki prijatelj" (1987.), a status jednog od najvažnijih njemačkih i europskih filmaša u svjetskoj kinematografiji zacementirao je danas kultnim naslovima "Paris, Texas" (1984.) i "Nebo na Berlinom" (1987.). U bogatoj je karijeri nanizao pregršt hvaljenih naslova i nagrada uključujući venecijanskog Zlatnog lava i dvije kanske Zlatne palme te tri nominacije za Oscara. S velikim njemačkim i europskim filmašem, elokventnim sineastom koji na pragu 80. godine izgleda nevjerojatno mladoliko i vitalno, razgovarali smo u elegantnom hotelu Schweizerhof smještenom uz obalu gradskog jezera, početkom prosinca, i to samo nekoliko sati prije nego što je primio veliko priznanje za izuzetnu karijeru na 37. dodjeli Europske filmske nagrade održane u švicarskom Luzernu.

U kakvom su vam sjećanju ostali dani te 1988. godine kada je osnovana Europska filmska akademija?

- Na ceremoniji se puno govorilo o Europi, ali bila je 1988. i zid je još bio tu, još je trajao hladni rat, Krzysztof Kieslowski bio je vrlo emotivan nadajući se da će Poljska jednog dana biti dio Europe. Pokušavali smo od početka biti jedna velika i složna obitelj, mislim da nas je u početku bilo 40, a ideja je bila da imamo zajedničko društvo filmaša pod nazivom "europski". Bilo je ljudi iz cijele Europe uključujući i istočnu Europu poput Kieszlowskog, Istvana Szaboa, iz bivše Jugoslavije bio je Dušan Makavejev. Kao ljudi s obje strane hladnog rata imali smo veliki san o Europi bratstva i razumijevanja, a ne natjecanja i neprijateljstva.

PIXSELL

Što danas može učiniti Europska filmska akademija kada je Europa poprilično razjedinjena u svojoj ideji zajedništva i suživota?

- Osjećam da Akademija može učiniti više da revitalizira ideju Europe ili da ponovno emocionalizira ideju Europe, jer ideja Europe predugo je bezidejna i uglavnom ujedinjena ekonomijom i financijskim institucijama. Mislim da Europa jako pati od emocionalne odvojenosti i vjerujem da film može pomoći da se ljudi zbliže i ujedine. Ako samo pogledate ono što se zove američki san, ta ideja nikada ne bi preživjela da je filmska industrija nije kontinuirano podržavala i njegovala, a mi to nismo radili u Europi. Nismo njegovali ideju Europe.

Mislite li da je američki san kroz američku kinematografiju postao stvarnost bila smišljena agenda ili se jednostavno dogodilo?

- To je dobro pitanje, mislim da je to na neki čudan način bila smišljena agenda koju bi bilo teško postići u Europi. Europa nikada nije bila jedinstven organizam koji bi mogao imati jednu takvu agendu, pa čak ni politička Europa nikada nije imala agendu jer kultura nikada nije bila u njihovu središtu. Sada vidite kako europske zemlje smanjuju svoje kulturne programe i financijske poticaje, uključujući i moju zemlju Njemačku, a to je suprotno od onoga što bi trebale učiniti. Kultura je pomogla u svim krizama čovječanstva i svim demokracijama, i mislim da kulturu treba jačati u vremenima krize kakvu i trenutno živimo umjesto da je slabimo, ali recite to političarima. Oni to jednostavno ne razumiju.

Čini se da se mnogi vaši filmovi bave ljudima koji žive u izolaciji ili nekom neodređenom mjestu, ali u isto vrijeme vaši filmovi pružaju mnogo utjehe i nade. Je li vam uvijek bila motivacija da koristite filmski jezik kao utjehu?

- Nikad nisam razmišljao u ovim terminima. Samospoznaja je bila velika stvar veći dio mog života, poslije sam shvatio da je to i glavni smisao života. Neki od mojih filmova naučili su me da služenje nekoj svrsi u životu obogaćuje osobu više od bilo čega drugoga, pa i svakog pokušaja da postanete bolja osoba samo zbog sebe. Poput čistača tokijskih javnih zahoda u "Savršenim danima", on živi život služenja i sretniji je nego što bilo koji bogataš može biti, ili anđeli u "Nebu nad Berlinom", njihova svrha ih čini ispunjenim bićima. Stoga mislim da što se više možete posvetiti većem i plemenitijem cilju u životu, to više možete rasti kao ljudsko biće i postati mnogo više od onoga što činite samo za sebe.

Što je sljedeće za vas? Radite li na nečemu?

- Upravo radim na projektu koji smo započeli prije osam godina o velikom švicarskom arhitektu i velikom umjetniku Peteru Zumthoru, on je jedan od rijetkih dobitnika Pritzkerove nagrade u arhitekturi. U svojih 80 godina dizajnirao je samo dvadesetak zgrada, ali svaka od njih je remek-djelo, s čime se slažu svi stručnjaci i njegovi kolege. Izgradio je prekrasne stvari u Norveškoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji, a sada gradi nevjerojatan muzej u Los Angelesu. Svaki veliki arhitekt s kojim sam ikada razgovarao kaže da je Peter Zumthor njihov omiljeni arhitekt i vječna inspiracija. Također i zbog toga što cijeli svoj života radi samo ono što želi i gradi samo ono što stvarno želi izgraditi.

Biste li rekli da je vaša karijera bila, i još uvijek jest, isto tako beskompromisna? Čini se da ste uvijek radili samo ono što ste doista željeli i snimali samo one filmove koje ste željeli snimati.

- Nije uvijek bilo tako, ali mislim da danas mogu reći da je imam karijeru kakvu sam oduvijek želio imati.