Ove smo jeseni i u hrvatskim kinima imali priliku gledati sportsku dramu "Megdan: Između vode i vatre" u režiji Todora Chapkanova. Ideju popularnog kantautora Đorđe Balaševića realizirao je njegov sin, scenarist Aleksa Balašević, koji je svom filmskom prvijencu ime dao po očevoj istoimenoj pjesmi iz 1983. godine.

Pravi obiteljski projekt upotpunjuju i sestre, Jelena Balašević kao scenaristkinja te Jovana Balašević, koja ima zapaženu ulogu u filmu. Na scenariju je, uz Aleksu i Jelenu, radio i Gvozden Đurić, srpski redatelj odgovoran za uspješne i hvaljene srpske serije "Grupa" i "Mama i tata se igraju rata". Sve detalje o priči nekadašnje vaterpolske zvijezde koja se odlučuje na rizik profesionalnih borbi kako bi podmirila dug iz mladosti donosi Aleksa Balašević.

Što vas je inspiriralo za stvaranje ovoga filma? Koje su poveznice između Đorđeve pjesme i priče o vaterpolistu?

- Od 2017. godine organizirali smo sportski događaj Megdan, na koji su dolazili sportaši iz cijelog svijeta kako bi se borili. Godišnje smo imali više od 190 prodanih TV prava diljem svijeta. Najveći fokus bio je na borcima s Balkana. Ljude je zanimalo kroz što ti borci prolaze prije nego što uđu u ring pod svjetlima arene i kroz što prolaze kad iz njega iziđu. Film "Megdan" bio je spontani "trojanski konj" za moj konačni ulazak u svijet filma. Odmalena želim biti u filmskoj industriji, a ovo je, hvala Bogu, bio dostojan i najbolji način da "uletim" u filmski svijet. Lik iz tatine pjesme "Čovek sa mesecom u očima" u ovom je filmu u ulozi trenera glavnog junaka, što je ujedno hommage tatinoj pjesmi na kratak i diskretan način, baš poput tog lika, a s druge strane podsjeća neke nove klince kako je za običnog čovjeka svaki rat izgubljen. Također, jedna simbolika u filmu posvećena je vaterpolu, koji je, slobodno mogu reći, najtrofejniji srpsko-hrvatsko-crnogorski sport. To je sport za koji već unaprijed, čak i prije završetka Olimpijade, možemo upisati medalje, samo čekajući kraj olimpijskog plamena kako bismo vidjeli od kojeg je metala medalja. U filmu, zbog pogrešnog poteza koji je napravio u prošlosti i koji je izazvao tragediju, naš glavni junak biva "otet" iz vaterpolo voda i ubačen u vatreni, nemilosrdni borilački ring. Ring u kojem skuplja novac da spasi svoj vaterpolski klub od financijskog gašenja, kako bi zaliječio dug iz prošlosti. Zato je i sam naziv Megdan (viteški boj): Između vode i vatre.

Što biste htjeli poručiti ocu ovim filmom?

- Rekao sam na konferenciji na filmskom festivalu u Nišu, gdje smo također osvojili nagradu s najviše glasova publike za glavnu ulogu, da ovaj film ne posvećujem ocu, već svim tim novim klincima (borcima) koji su svoje snove ostvarili ili pokušali ostvariti u tom krvavom balkanskom ringu. Ne samo zato što ja to želim, već zato što bi i moj otac to želio. Uvijek je govorio kako, dok gleda te momke kako se penju i ulaze u ring, vidi i sebe i bilo koga drugog tko ide prema svojim snovima. Volio je našaliti se i dodati da je jedina razlika to što se on na pozornici nije fizički tukao, ali mu to ne bi teško palo s obzirom na to da je odrastao na Salajci, Podbari i Rotkvariji.

PRIVATNA ARHIVA

Kako je vaš otac utjecao na razvoj vaše karijere i općenito, života? Postoji li neki njegov savjet koji vam je pomogao tijekom stvaranja ovoga filma?

- Uvijek mi je govorio, za sve što sam radio odmalena, da samo trebam slušati svoje snove i da, uspjeh ili neuspjeh, u svakom trenutku treba uživati i promatrati život kao bojanku s vodenim bojicama... Čak i kad je najteže.

Što biste voljeli istaknuti kao temeljnu poruku filma? Jednom ste napomenuli da ovo nije samo filmska uloga nego i most između gradova i država regije, ali i svijeta - što ste pod time mislili?

- Osnovna i glavna poruka je ona koju svi razumiju i koja se na svim jezicima izgovara isto, a to je SPORT. Sport je, kako mi ravničari kažemo, jedna sigurna lenija za uspješnu žetvu. Ostale poruke su nešto kompliciranije. Jedna od njih je da mi Balkanci, rasuti po svijetu, što smo u većem problemu, sve smo bliži i bliži. No čim nam je toplo, siti smo i na svojim ognjištima, odmah se vraćamo na "sat matematike" i igramo se dijeljenja... Nažalost, i oduzimanja. U filmu, konkretno, to su poneki zamjerili, to je prikazano veoma komično iako je u biti realno. Važno je da budemo svjesni kako Bog nije mogao stvoriti svijet bez podjela, pa je morao stvoriti samo jednu podjelu – na dobre i loše – pa neka se svatko pronađe gdje pripada... Budimo svi dobri!

Opišite nam malo atmosferu na setu. Kada ste započeli sa snimanjem, na kojim ste sve lokacijama bili i s kojim izazovima ste se susreli? Imate li možda neke zanimljive anegdote sa snimanja?

- Atmosfera na setu bila je poput Mirmidonske fronte. Ahilovi Mirmidonci bili su nemilosrdna postrojba koja je uglavnom uživala na fronti. Tako je i nama bilo. Imali smo odličan tim, sjajne partnere i producente iz Moldavije, bez kojih ništa ne bi bilo moguće. Također, imali smo i izvrsnu ekipu u Srbiji. Ono što je fenomenalno jest to da smo film snimili za 25 dana. Od Novog Sada, Šapca, Sremske Mitrovice, Banje Koviljače, Subotice, Malog Zvornika, pa sve do Kišinjeva i postprodukcije u Sofiji. Bilo je i naporno i čarobno za moj prvijenac, hvala Bogu bez ijednog incidenta ili propusta. Svi smo bili složni, borbe su prošle bez ozljeda, a snimanje bez kiše ili nevremena. Najljepša sjećanja vezana su uz često mijenjanje gradova i država – u svakom gradu, selu ili sportskoj hali događalo se nešto što ću pamtiti cijeli život. Bit će još puno filmova, nagrada i nerviranja, ali taj prvi snimajući dan i posljednja klapa imat će posebno mjesto u mom životu i postojanju.

Jelena Calasan

“Megdan" je vaš filmski prvijenac. Jeste li imali neke strahove prije nego što se započeli stvaranje filma? Što vam je bilo najvažnije da postignete i mislite li da ste u tome i uspjeli?

- Mislim da velika gledanost koju ostvarujemo, Sting u prvom redu na filmu, nagrade s festivala i nagrade publike, kao i interes dviju najvećih svjetskih platformi koje će vjerojatno sada otkupiti film za emitiranje, definitivno dokazuju da sam "pogodio" metu ravno u centar. Većini smeta što u filmu nema više psovki, seksa i kriminala, no htio sam napraviti upravo takav film, koliko god to bilo marketinški nepreporučljivo – film koji mogu gledati i Đoletov razrednik iz osnovne škole Cane Lepojević, moja susjeda ljekarnica Ljilja, kao i svi mladi diljem Balkana, Rumunjske i Moldavije. Film koji će se puštati djeci da vide koliko neki nasilni, pogrešni potezi mogu uništiti život, ali isto tako da vide koliko neki sportski potezi mogu život obogatiti.

JELENA CALASAN

Vi ste ujedno i vlasnik organizacije Megdan Fight - kako je poznavanje borilačkih kulisa utjecalo na stvaranje scenarija? Kako komentirate sportsku scenu u Srbiji i osjetite li i vi, kao i glavni lik u filmu, nedostatak potrebnih uvjeta?

- Organizacija tolikog broja MMA borbi na Megdanima od 2017. godine bila je golema praksa i, na neki način, stvaranje budžeta, pripreme i iskustva za ulazak u filmski svijet. MMA je u svijetu treći najpopularniji sport, a u Hrvatskoj čak više nego u Srbiji, zahvaljujući legendi Mirku Filipoviću Cro Copu, koji je prošao sve od K1 do UFC-a. Tu su i slavni Branko Cikatić, čovjek koji je osvojio K1, Zelg Galešić i, naravno, mnogi poslije njih. Bolno je što je sport, kao i svagdje, pa tako i kod nas, postao vrsta luksuza za neke nove klince (borce). Oprema, suplementacija, pripreme, terapije i prehrana postali su luksuzno skupi. Bez toga se ili ne može ili je moguće doista za rijetke pojedince. Sport je za mene grana umjetnosti, poput slikanja i pjevanja. Ja sam sin majke sportašice zaljubljene u umjetnost, sportašice koja je nosila olimpijsku normu za Moskvu 1980., ali ju je propustila jer je bila trudna s mojom sestrom Lolom, i sin oca pjesnika zaljubljenog u sport. Ja na sve to gledam kao na umjetnost, tako me otac učio.

Kako je došlo do suradnje s moldavskom koprodukcijom i s producentom Sergejom Paskarom? Koliko vam je značila njihova podrška?

- Sa Sergejom i njegovim kolegama ranije smo surađivali dok smo organizirali sportski događaj i prodavali prijenose u Rumunjskoj i Moldaviji zahvaljujući Sergejovoj agenciji. On je vrlo uspješan televizijski, filmski i marketinški producent u Moldaviji. Kada smo mu rekli za ideju, odmah je potvrdio da može pridobiti podršku glavnog grada i da možemo započeti već sljedeće godine. Sve nam je to izgledalo nevjerojatno, ali kako smo počeli potvrđivati najpoznatije glumce iz bivše Jugoslavije, tako su Sergej i oni potvrđivali najpoznatije glumce iz Moldavije i Rumunjske. Na kraju nas je pozvao kako bi potvrdio da je prošao natječaj i da imamo osiguran budžet. Kasnili smo sa snimanjem nekih godinu dana, u jednom trenutku željeli smo i odustati. Ta koprodukcija s Moldavijom, i u manjem obujmu s Bugarskom, spasila je ideju jer je u nekim trenucima izgledalo nemoguće.

JELENA CALASAN

Glumačka postava izuzetno je jaka jer tu su Viktor Savić, Enis Bešlagić i Vojin Ćetković u glavnim ulogama. Što Vas je točno potaknulo da izaberete upravo njih i zašto je baš Ćetkoviću pripala uloga "Čovjeka s mjesecom u očima"?

- Vojina Ćetkovića "imenovao" je moj otac, rekao mi da Vojin ima tu dubinu u očima i da mu uloga neće teško pasti. Viktor Savić i Enis Bešlagić, kao glavni junaci, najveće su ostvarenje i blagoslov koji producent može doživjeti – primjer kako ljudi daju i više od traženog, toliko da njihov uspjeh pozdravlja publika u Italiji, Moldaviji, Bugarskoj, Bosni, Hrvatskoj, Albaniji i Srbiji. Na castingu se radilo devet mjeseci, s mnogo nepoznatih, ali školovanih glumaca koji su doista zaslužili filmsku scenu. Glazbu za film skladao je i poklonio nam Dirk Brossé, inače Pavarottijev i Bocellijev dirigent. Tu su i Petar Božović, Iva Krajnc Bagola, osvajač berlinske nagrade za zvijezdu u usponu, Makedonac Blagoj Veselinov i mnogi drugi poznati ex YU glumci.

Jeste li očekivali nagradu na festivalu u Napulju i da će Viktor Savić dobiti nagradu za najboljeg glumca u usponu? Kakve su bile vaše reakcije?

- Prije svega, 11. svibnja, na rođendan mog oca, saznali smo da smo odabrani za Ischia Global Fest. Otići tamo s prvim filmom bilo je više nego dovoljno... Nitko nije mogao vjerovati, svi su govorili: "Fokusiraj se na Sarajevo, Niš, Ljubljanu, Sofiju", kad ono – odlazimo spontano tamo. Na premijeri se dogodilo nešto što me nitko ne može uvjeriti da nije poklon od mog oca – Sting se pojavio sa svojom suprugom, legendarnom producenticom Trudi Styler, i sjeo u prvi red kako bi gledao naš film. Tada su na festivalu istovremeno bila prikazana četiri filma, a on je došao baš na naš. Upoznao se i fotografirao sa mnom, a ja sam mu spomenuo da je bio u Panonskoj Luci u Novom Sadu 2006. godine – naravno, nije se mogao sjetiti. No vidjeti jednog Stinga, najvećeg idola (ili kako je moj otac govorio, "konkurenta"), kako sjedi u prvom redu na mom debitantskom filmu i smije se humoru Enisa Bešlagića za mene je bila neslužbena nagrada koja nema cijenu! Nakon toga svi smo bili presretni zbog reakcija talijanske i festivalske publike na tako velikom festivalu. Najviše im se svidjela balkanska glazba u filmu, koja je bila pomiješana s belgijskom filharmonijom legendarnog Dirka Brosséa. Nakon toga na dodjeli su prozvali Viktora da primi nagradu za glavnu ulogu, nagradu "Zvijezda u usponu". Tu smo već gotovo pali od uzbuđenja. Onda je Madalina Genea, rumunjska glumica i zvijezda Sorrentinovih filmova, prozvala i mene kako bih primio debitantsku nagradu za najbolji film. Iako nagrade nisu bile dio glavnog programa, sve što nam se dogodilo s prvim filmom bilo je više nego dovoljno da budemo najsretniji. Naravno, poslije toga osvojili smo i Niš – najstariji filmski festival u Srbiji i drugi najstariji u Jugoslaviji, nakon Pule. Festivalski život filma trajat će još sigurno pola godine, tako da se nadamo još nekoj nagradi, ako Bog da…

Kakve su bile reakcije gledatelja? Što biste voljeli da ljudi znaju prije gledanja filma?

- Sve sam vam uglavnom rekao... Jedan lijep, brz, kratak sportski film s elementima komedije i drame, sniman prema nekoliko stvarnih događaja. Da ne bude da nisam najavio, ovo nije film kakav danas najviše volite – nema seksa, nema kriminala, nema pištolja i "loženja"... Bar ne "loženja" na taj način. U Hrvatskoj je film bio dostupan u većini kina, ponajviše u Cineplexx kinima. Nažalost, postoje određene distributerske barijere i smetnje na Balkanu, ali nemamo vremena sad se baviti time. Obećavam vam da ćemo ih srušiti za sljedeći film. Doista, nije do mene... Distributeri trebaju shvatiti ono što su nacionalne televizije počele shvaćati – da smo prepušteni sami sebi. Kad sjednete s upravom Netflixa ili HBO-a, oni vas okarakteriziraju kao jugoslavensko-rumunjski film po jeziku, a ne kao srpsko-hrvatsko-bosansko-moldavski film. Mislim da Balkan ima filmsku povijest koja uključuje Zagreb, Beograd, Niš, Sarajevo i da doista trebamo biti emitirani posvuda, bar unutar naših "avlija i salaša".

Budući da vam je ovo debitantski film, kakvi su vam planovi za budućnost?

- Sljedeći film već je potvrđen. Riječ je o spontanom hommageu tatinoj pjesmi "Nevernik" na znanstvenofantastičan način, od srednje Bosne osamdesetih i devedesetih godina do sjeverne Europe i Srbije dvijetisućitih. Po samom scenariju to će biti više most nego film. Svi mi smatramo da će taj film bar na noć premijere ugasiti mržnju koja je često prisutna u ovim krajevima. Film je potvrđen sa slovačkom, bosanskom i još jednom europskom produkcijom. Imat ću veliku pomoć, a očekujem i koprodukciju s Hrvatskom. U njemu će glumiti najpoznatiji hrvatski, srpski, bosanski, njemački i belgijski glumci. Inače, pričajući s kolegom i velikim prijateljem Alešom Pavlinom, jednim od najslavnijih producenata dugometražnog filma na prostorima bivše Jugoslavije, došli smo na ideju da snimimo i miniseriju upravo u Slavoniji – u mom dragom Osijeku, Đakovu, Vinkovcima, u kraljevstvu zlatnog žita. Često boravim u Osijeku, imam tu mnogo prijatelja i uspomena na tatine koncerte kada bi me izvukao iz škole i poveo sa sobom kao suvozača. Ta njegova energija, raspršena po našim ravnicama, vidi se u bistrim očima svih koji ga toliko cijene. Zato bih volio i ja do kraja života, makar na manji način, biti vezan uz Slavoniju – jer osjetiti tu energiju i živjeti u toj časti doista je poput stvarne bajke.