Kazalište je dugo bilo moja jedina ljubav, a sad se učim voljeti film i televiziju
Snimanje “U dobru i zlu” predviđeno je do kraja ožujka. Zahvalna sam što sam u poziciji da prođem kroz novo i intenzivno iskustvo
Riječku glumicu Tanju Smoje televizijska publika ove jeseni prati u seriji Nove TV “U dobru i zlu”. Tanjina uloge dobroćudne Ružice blaži scene napetih prevrata u seriji u udarnom terminu. Tanjina karijera većinom se odvijala u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, a glumičine aktualnosti spajaju kazalište, televiziju i film. O svim trima poprištima glumačkog posla, parfumerijama i rodnoj Rijeci, ovog petka razgovaramo s Tanjom Smoje.
Od ove jeseni poznajemo vas kao Ružicu u seriji “U dobru i zlu”. Kako ste joj pristupili i razvijali njezin lik?
- Pristupila sam joj nježno i polako (smijeh). Znala sam neke osnovne stvari o njoj; karakterne osobine, rodbinske veze s ostalim likovima, što radi i čime se bavi, koje sam dobila u opisu lika od produkcije Nove TV i to su bile smjernice za maštanje.
Kako izgledaju snimanja i jeste li u ovom trenutku gotovi sa snimanjem “U dobru i zlu”?
- Snimanja su intenzivna i radni dan može trajati jako dugo. Počinje već oko 6, kada dolazite na šminku i onda se protegne do večeri. Tako je u najzahtjevnijim danima, ali ima i onih lakših, koji ne počinju tako rano i ne traju toliko dugo. Morate uzeti u obzir da ako vam radni dan završi u 19, a sljedeći počinje u 6 ili 7, morate za taj dan naučiti tekst. Zahtjevan posao, pogotovo za one koji su glavni junaci serija. Ja nisam u toj prvoj desetorki, pa moj intenzitet nije takav, ali ga svejedno osjećam. Snimanje je predviđeno za do kraja ožujka. Jako sam zahvalna što sam u poziciji da prođem kroz ovo novo i intenzivno iskustvo.
Kazalište je najčešći predmet vašeg rada, stoga, kako je došlo do ove televizijske uloge?
- Većina kazalištaraca želi raditi na filmu i televiziji, tako ni ja nisam iznimka. Obično se do filmskih i televizijskih uloga dolazi preko audicija. I ovdje je bio taj slučaj da su na osnovi fizičke karakterizacije lika kojeg traže pozivali glumice da pristupe prvom krugu audicije gdje smo trebali snimiti neke scene, a onda smo, neke od nas, pozivane u drugi krug koji se odigravao u samom studiju pred kamerama. Razni faktori i ljudi određuju tko će i zašto biti izabran za neku od uloga. Meni se nakon nekoliko pokušaja dogodilo da sam najbliže onome što su zamišljali da Ružica treba biti, fizički i glumački.
Nakon godina uspješnog rada u riječkom kazalištu preselili ste se u Zagreb. Možete li usporediti život i posao u Rijeci i Zagrebu?
- Životno se jesam preselila u Zagreb rođenjem sina, prije osam godina. Poslom sam još vezana uz Rijeku, i još uvijek jesam članica riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. U životnom i poslovnom smislu Zagreb je zahtjevniji za življenje jer je veći i pun sadržaja i mogućnosti i uopće ta veličina često znači da vam više vremena treba od jedne do druge točke i tu se već čovjek više troši, a još nije ni krenuo na posao. Ali je isto tako ispunjavajuće imati toliko mogućnosti na raspolaganju, što životnih što poslovnih. Ponajprije poslovnih jer tu je televizija, radio, sinkronizacija, kazališta… Više mogućnosti da (za)radite.
Što vam nedostaje iz rodne Rijeke i koliko je često posjećujete?
- Sada imam više obveza u Zagrebu, pa sve manje prilike za posjet Rijeci. Najčešće dođem kada imam predstavu, a onda često odmah nakon nje vozim natrag. Što se tiče nedostajanja, otkrila sam da mi nedostaju osnovne stvari, voda primjerice (smijeh). Bili smo prošlog vikenda u Rijeci i ja sam tuširajući se samo ponavljala “ajme kako je meka ova voda, kako je meka, kao svila”. Voda, da. Zagrebačka je poznata kao tvrda, a meni se sada prvi put učinilo da osjećam razliku. I da ne kažem koliki je gušt popiti vodu iz špine, a ona onako hladna. Nema ukusnije… Onda, naravno, nedostaje obitelj, roditelji, brat, nećaci, kazališni prijatelji, bivša šogorica i neke naše navike koje su nas veselile. Svakim dolaskom sve više primjećujem i ljepotu Rijeke kao grada, pa samu sebe uhvatim kako joj tepam da je lijepa (smijeh).
Igrali ste u filmu “Proslava”, koji je upravo stigao u hrvatska kina. Što nam možete reći o njemu?
- Sretna sam da sam, isto audicijom, dobila ulogu u filmu “Proslava”. Čitajući sjajni roman Damira Karakaša dobila sam uvid u življenje u Lici u prošlom stoljeću, a onda sam snimajući i malo upoznala Liku. Bilo je baš uzbudljivo snimajući živjeti život u Lici sredinom prošlog stoljeća, i to zimi. Pitala sam se koja je to vrsta mentalne postavke, kakav je čovjek u vremenu kada nema struje, u siromaštvu i bez svih onih tehnoloških poticaja koje sada živimo. Kakav je pogled takvog čovjeka, izraz lica. To me zaokupljalo glumački.
Glavni junak filma na kraju završi u ideologiji koju ne bira iz uvjerenja, nego neznanja, siromaštva, i jer je “sjaj” proslave tako primamljiv.
- Važnost poruke filma redatelj Bruno Anković ponavlja na svakom festivalu, kaže da je to film za našu djecu, da ne čine iste pogreške kao i mi. Složila bih se s time.
U “Proslavi” igrate lik Majke, a Otac glavnog junaka je Krešimir Mikić. Kakav je Majka lik i koliko ste u scenama surađivali s Krešom Mikićem?
- Jesam, naravno. Druga je stvar što je moj lik u podređenom položaju u odnosu prema njemu, pa ta suradnja nije ravnopravna. Ja sam, kao majka i žena, gotovo sve vrijeme zamagljena i u drugom planu u filmu. Naravno, svjesna je to odluka redatelja, jer time pokazuje poziciju žene. Jednom je rekao da je bilo drukčije, ne bi bilo filma, tj. da su žene bile u prvom planu kao one koje vode i odlučuju, donijele bi ispravnije odluke.
Dosad smo govorili o serijama, kazalištu i filmu. Kako kombinirate sva tri načina rada? Što vam je najdraže raditi od sva tri navedena oblika?
- Još na akademiji moji su profesori raspravljali o temi glume; je li ona različita na filmu i kazalištu, ili pak ista. Zaključak bi bio da je ista, ali se koristi drukčije. Kazalište traži veliku gestu, a film malu, ali je emocija iza nje ista. Dugo je kazalište bilo moja jedina ljubav, a sad se učim voljeti film i televiziju. Kod kazališta volim linearnost, jedno proizilazi iz drugog i nepovratni trenutak u kojem se događa. S druge strane, lijepo je što je na filmu zauvijek zabilježeno, taj trenutak u kojem nešto nastaje. U kazalištu on prođe zauvijek. Film zahtjeva ozbiljne pripreme i često ima probe prije snimanja, a televizija je najbrža, nema puno proba ni ponavljanja.
Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da idete na sate pjevanja kod Lele Kaplowitz. Kako napredujete i je li razlog tomu možda kakva skorašnja uloga u mjuziklu?
- To je da budem spremnija ako me zadesi neki mjuzikl (smijeh). Željela sam raditi na sebi, biti sigurnija u vokalnom izražavanju i pronaći svoj glas u svojoj punini, što znači pronaći punu sebe. Lela je predivna učiteljica i izvrsna izvođačica, jedva se čekam vratiti našem putovanju koje sam ove jeseni malo zapostavila zbog drugih obveza.
Imate li hobi?
- Trudim se dosljedno vježbati - dva, a kad je sreće, i tri puta tjedno s Teom Miketom, koju ne znam kako dovoljno nahvaliti za ono što radi. Sjajna trenerica, motivatorica, pratiteljica - Čovjek. Ne bude to vježbanje uvijek entuzijastično, posebno na početku treninga, ali se nakon odrađenog vremena javi entuzijazam i snaga za sve ove ozbiljne teme koje spominjete. Dosta entuzijastično obilazim parfumerije, to mi je mali porok i strast. Kada mi se mentalni prostor pročisti, volim čitati i najsretnija sam kad me od ljepote knjige spopadne entuzijazam pa ne ispuštam knjigu. Posljednje mi se to dogodilo s “Raskrižjima” Johnatana Franzena.