Sigurno ne postoji bolji odabir od Marija Mihaljevića za autora knjige o Novim fosilima, najuspješnijem hrvatskom pop-bendu jugoslavenske zabavno-glazbene scene sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a to znači najuspješnijem hrvatskom pop-bendu uopće.

Naime, Mihaljević ne samo da je niz onih najvažnijih godina bio uz taj sastav i stvorio za njih puno pjesama nego je i sam međunarodno priznati tekstopisac i kompozitor najpoznatiji po tekstu za besmrtnu "Džuli" Danijela Popovića, koja je nakon velikog eurovizijskog uspjeha, četvrtog mjesta 1983. u Münchenu, svoje mjesto našla na Popovićevu albumu "Bio sam naivan", koji je i danas s 1,2 milijuna prodanih primjeraka najuspješniji album pop-glazbe bivše države! Uz sve to Mihaljević je i kantautor i sjajni radijski novinar, a to znači čovjek koji ne samo da zna kako stvoriti glazbu nego i kako ta glazba korespondira sa slušateljima, kako se prenosi kroz medije, na koji način se realizira kroz koncertne i festivalske nastupe... Jednom riječju, o velikom uspjehu velike pop-grupe pisao je čovjek koji ima svu potrebnu stručnost i znanje da bi to i napravio.

U fokusu emocije

I naravno da se Mario nije držao te stručne i znanstvene strane. Ovo "naravno", razumiju svi koji poznaju ovog otkvačenog i kreativnog intelektualca i umjetnika par excellence. Jer, nizati godine kad su Fosili objavili koji singl ili album, spominjati kad su održane pojedine turneje, pisati o tome kad je tko došao, a kad otišao iz grupe... za Marija bi bilo dosadno, a i za čitatelje. Uostalom, sve to postoji i na službenoj stranici benda, kao i na brojnim drugim izvorima na mreži svih mreža. Umjesto tog suhoparnog faktografskog pristupa Mihaljević je odabrao onaj potpuno suprotan, a to znači prije svega utemeljen na emocijama koje su u slučaju ove teme i Mihaljevićeva prednost. Jer, sve o čemu piše on je itekako proživio, jer je bio dio ekipe! I baš stoga knjiga "Novi fosili - bend ljubavi i sreće" nešto je potpuno drukčije od uobičajene literature ove vrste. I baš stoga ova je knjiga dobra, zanimljiva, duhovita, pomalo i sjetna...

Uostalom, u uvodnim rečenicama Mihaljević, između ostalog, kaže: "Pisat ću srcem o slikama sreće koje mi duša pamti. Pisat ću o životu. Smrt i tako ne postoji", piše autor koji potom stvara i zanimljivu kompoziciju sastavljenu od dva prologa i dva epiloga između kojih se smjestila emocionalna priča o grupi koju nam Mihaljević pripovijeda tako što kroz 29 zasebnih poglavlja i epizoda progovara o svakom članu grupe dajući tako čitatelju uvid ne ponajprije u uspjehe i slavu ovog sastava, već u karaktere i živote ljudi koji su grupu tvorili i učinili je velikom.

ILUSTRACIJA

Živjeli kolosalno

Baš ta ljudska dimenzija ovu knjigu čini posebnom, a s obzirom na Mihaljevićev pristup životu, logično je da je većina priča duhovita, duboko emocionalna, razigrana i pozitivna. Pritom, a to Mihaljević u nekoliko navrata naglašava, ni slučajno nije želio ulaziti u osobne živote ljudi o kojima piše. Dakle, želite li čitati "paprene" pojedinosti i skandal teme vezane uz Nove fosile i njihove članove, ovo nije knjiga za vas. Ali želite li upoznati bilo kojeg glazbenika iz tog sastava kao čovjeka, onda će vam Mihaljevićev tekst biti itekako drag i koristan.

Uz priču o Novim fosilima, bitna tema cijele knjige je neizostavno uspoređivanja prošlosti i sadašnjosti. "Vrijeme o kojemu pišem potpuno je različito od vremena u kojem ovo pišem", kaže Mihaljević u prologu te se potom u niz navrata vraća toj temi konstatirajući, primjerice, kako je to bilo vrijeme "u kojem nismo znali da smo sretni", pa dodaje: "Ipak, uza sve to, čini mi se da smo bili bliži jedni drugima. Nije bilo društvenih mreža, a više smo jedni o drugima znali. Manje smo se slikavali, a bolje poznavali; manje je bilo medija, a bili smo informiraniji; manje lijekova, a zdraviji; manji izbor pića, a pijaniji. Naizgled paradoksalno, ali mi smo tada živjeli kolosalno", zaključuje Mihaljević.

Pišući povremeno s blagom dozom sjete (nikada patetično!), Mihaljević istodobno duhovito i kozerski šarmantno, novinarski konkretno i direktno, ali i literarno dovoljno snažno i za zahtjevnijeg čitatelja slaže svoju “štoriju od Novih fosila” citirajući pritom, primjerice, i Sokrata, i Desanku Maksimović i internet. Mihaljević progovara općenito o glazbi i njezinu značenju, iznosi stavove o mnogočemu – životu, umjetnosti, politici... pretvarajući na taj način i knjigu o Novim fosilima i u knjigu o sebi, što je dodatni adut ove opsegom nevelike, a zanimljivošću snažne knjige. No, da sve ne bi ostalo samo na njegovu sretnom i sjetnom prisjećanju na Nove fosile, Mihaljević je “riječ” dao i također sjajnom pratitelju i stvaratelju hrvatske glazbene scene, glasovitom Siniši Škarici, od kojeg je preuzeo dva teksta iz njegove knjige “Tvornica glazbe” - tekst o Novim fosilima i o sebi, Mariju Mihaljeviću. I kad svemu tome dodate i brojne fotografije koje su, baš kako to treba i biti, lijep dokument jednog vremena, onda dobijete knjigu “Novi fosili - bend ljubavi i sreće”, knjigu koju zasigurno neće čitati samo ljubitelji ovog sastava već i mnogi drugi, jer ima tu magiju privlačnosti dobre knjige koja uspješno oživljava, kako kaže jedan veliki hit Novih fosila – ona dobra, dobra, dobra stara vremena!