Transkulturni bend Šuma Čovjek objavio je treći album “Ringišpil” i istoimeni singl. S akrobatskim jezičnim skokovima između francuskog, hrvatskog, arapskog i njemačkog, njihove se priče pričaju na materinjskim jezicima dvaju glavnih pjevača, Ivice Petrušića i Hafida Derbala. Pjesme funkcioniraju kao dueti ili dijalozi između dva pjevača, razvijeni u glazbenom i tekstualnom dijalogu s pijanistom i producentom Manuelom Wülserom. Deset pjesama čini ekscentričnu mješavinu melankoličnih balada, ritmičnih balkanskih pop-rock komada, orijentalnih ritmova i snažnih brass zvukova. Lirski, grupa se ponovno bavi društvenim temama, ali također obrađuje osobna iskustva i životna pitanja, a o svemu nam je nešto više ispričao Ivica Petrušić.

Kako bi opisao vaš zvuk nekome tko vas još nije imao priliku čuti?

- Svaki član, a bilo nas je iz zemalja diljem svijeta, unosio bi svoje ideje i želje kako da zvučimo. Tako da smo eksperimentirali sa svim i svačim, a iza svakog doprinosa stoje muzičke i kulturne poveznice i idoli. Ipak, eto, da izdvojim npr. limenu, trubačku tradiciju/glazbu balkanskih zemalja, koja je jednim dijelom bila neka zajednička početna inspiracija svih tadašnjih članova benda. Filmovi Kusturice i glazba Šabana Bajramovića tada su bili jako prisutni u društvima zapadnih zamalja, pa tako i studenata jazza na fakultetu u Zürichu, koji bi se s vremena na vrijeme priključivali projektu Šuma Čovjek Orkestar. Sevdah i hip-hop su moj dom/pozadina, kao i pop-rock bendovi 1980-ih iz bivše Juge. Drugi i također važan dio pjesama su melodije sjevernoafričkih zamalja Magreba (Alžir, Tunis...) u kombinaciji s francuskom šansonom. To što Šuma Čovjek svira prije nekog vremena su stručnjaci zvali world music ili danas global sound. Naši dosadašnji bookeri i promoteri još nisu našli riječi ili ladicu u koju bi nas stavili, pa smo tako otvorili našu osobnu - sviramo u našoj ligi. Dosta ljudi nakon koncerata zna doći do nas da nam kaže, jer pjevamo na 5 - 7 jezika, da ništa nisu razumjeli, ali da se jako dobro osjećaju. Očito ta kombinacija zrači nešto što se riječima teško da opisati.

Šuma Čovjek

Ivan Jovanović

Kako je došlo do suradnje s Dallas Recordsom i što to znači za daljnji razvoj grupe?

- Naša je muzika produkt zapadne Europe, koliko god naši muzički utjecaji ležali izvan tog kraja; tu kreiramo i tu smo do sada pretežno i svirali - u Švicarskoj i okolnim zemljama. U posljednje vrijeme se budi neki novi interes kod kreatora pjesma, Derbala i mene, jer želimo vidjeti i osjetiti kako se naša muzika prima kod ljudi iz zemalja odakle potječemo. Prije dvije godine bili smo pozvani svirati za Ambasadu Švicarske u Sarajevu na praznik države Švicarske. U sklopu tog poziva odradili smo još četiri koncerta u Sanskom Mostu, Mostaru i Travniku. Bili smo iznenađeni pozitivnim reakcijama i voljeli bismo sljedeće godine napraviti jednu turneju od Triglava pa do Vardara, da si ispunimo tu želju. Poslije, ako politička situacija dopusti, idemo u Alžir. Preko jedne osobe iz naše aktualne promoagencije u Švicarskoj došli smo do kontakta s Dallas Recordsom i odlučili im poslati aktualni materijal, da vidimo što oni misle o nama. Ovim putem imamo priliku da i kroz veća vrata pristupimo tržištu zemalja regije, što nam je jako važno jer bismo jako voljeli uživo svirati sljedeće godine po ovim krajevima.

Približite nam malo kako je izgledalo snimanje novog albuma. Što novo donosi “Ringišpil” u odnosu prema vaša prethodna dva studijska izdanja?

- Sve pjesme Šume Čovjeka nastaju u zajedničkom radu Wülser - Derbal - Petrušić u jednom švicarskom gradiću koji se zove Aarau. Svaka pjesma je priča za sebe i obrađuje teme koje nas aktualno okupiraju. Zna se npr. dogoditi da se jutrom probudim s melodijom i nekom pričom/temom doživljenom u snu. Te ideje dijelimo na zajedničkom chatu i navečer prerađujemo skupa, opisujući osjećaj i temu koja nas prati kroz dan. Nadovezujemo se jedan drugome na priče i melodije za koje u drugom krugu tražimo odgovarajući jezik/riječi, što biramo iz fundusa koji nam stoji na raspolaganju te puštamo osjećaje i intuiciju da odluče hoće li ta pjesma biti na arapskom, francuskom ili hrvatskom, ili u kombinaciji jezika. Pišemo i prevodimo non-stop jedan drugom - mijenjamo, prilagođavamo dok pjesma ne dobije solidan temelj. U drugom i trećem krugu uključujemo i ostale muzičare, opet mijenjamo, a konačnu odluku prepuštamo u ruke producenta Manuela Wülsera. Trube snimamo u vinskim podrumima i konobama, violinu u napuštenim tvorničkim dvoranama, itd. Ovaj put gotovo i nismo bili u studiju skupa. Sve je jedan veliki puzzle/mozaik/goblen ili, eto, ringišpil koji se mjesecima vrti, sastavlja, rastavlja, putuje, uklapa, podmazuje... Nikada ne znaš kakav ćeš biti kada siđeš s ringišpila. Kod nekih pjesama se znalo dogoditi da sam manje-više u posljednjim satima, prije nego što smo materijal poslali na miksanje i mastering, znao mijenjati tekst, jer stari više nije bilo prikladan. Fokus rada je na permanentnom kooperiranju i prilagođavanju deset individua i njihovih umjetničkih vizija, što nekada zna biti i naporno. (smijeh)

Kako ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama na singl “Ringišpil”? Što za vas simbolizira ringišpil?

- Za pjesmu “Ringišpil” smo snimili interesantan spot. Tu se nalazi jedna balkanska kavana, koja je estetski gledano ostala zamrznuta u 1970-im godinama, kada su u modi bile hladne trajne.

Te tete s hladnim trajnama za mene su pojam zamrzlog sistema koji je izgubio nadu za promjenom, za životom. Iako, kada malo bolje pogledate i analizirate sadašnji način življenja, ne čini mi se boljim, ne samo na Balkanu nego i po drugim zemljama Europe i svijeta. Današnji neoliberalni i o konzumerizmu ovisni svijet ima osjećaj da je slobodniji. Kroz mogućnost izbora pri kupnji jogurta ili patika sistem ti sugerira da si slobodniji jer imaš veći izbor. Zaboravlja se da iza svih tih silnih jogurta i patika stoje dvije-tri iste tvrtke i osobe, tj. grupe ljudi, kojima sve to pripada i koji te s osmijehom na licu muzu. U Gučoj Gori kod Travnika, selu u kojem sam odrastao, svake godine bi za proslavu Svetoga Franje dolazio Sojto sa svojim ringišpilom. Iako su fratri, a i tadašnji politički sustav, skeptično gledali na taj stroj i što se oko njega zbiva, znao je to biti i trenutak opuštenosti. Kroz prepuštanje okretu i letu tih koji bi se usudili popeti na tu spravu, ljudi bi gubili ravnotežu i “uriženost”. Moj djed sve je to s nekim blaženim podsmijehom s Gorice promatrao, pitajući se čemu sve to. Gorica je za mene jedno od najljepših mjesta na svijetu, gdje uvijek piri taj neki blagi vjetar i gdje se baca pogled do svete zemlje i neba. Gorica je istovremeno i groblje, gdje su pokopani moji predci. I oni bi se, spojeni u vječnosti, isto blago smiješili, promatrajući to sve s brižnim roditeljskim pogledom i milošću. Ringišpil je, eto, taj trenutak između “uriženosti” i opuštenosti, između ovoga i onoga svijeta. Kroz ringišpil ljudi dobiju uvid u drugi svijet, jer na ringišpilu tek možeš uživati kada se prepustiš tom osjećaju. Kao derviši u plesu odriješenih razuma.