U programu Nove TV prošle se nedjelje počela emitirati peta sezona emisije “Startaj Hrvatska”. S mladim domaćim poduzetnicima upoznaje nas prekaljena voditeljica Mia Kovačić, koja je godinama zaštitno i jedno od najprepoznatljivijih lica Nove TV. U intevjuu za naš televizijski prilog s vještom voditeljicom razgovarali smo o novoj sezoni emisije “Startaj Hrvatska”, ali i o “IN magazinu”, koji godinama vodi, te o ostalim zanimljivim pojedinostima.

Mia, peta sezona emisije “Startaj Hrvatska” počela se emitirati na Novoj TV. Što nas očekuje u novoj sezoni hvalevrijednog projekta?

- I ove je sezone puno lijepih, toplih priča - priča koje će, sigurna sam, i druge potaknuti da se prihvate poduzetništva i da to prihvate kao način života jer će vidjeti i privatnu i poslovnu stranu. Zaista mislim da će se ljudi moći poistovjetiti s našim ovogodišnjim kandidatima, koji su svi izuzetno, izuzetno dragi.

IGOR DUGANDŽIĆ

Kakve ćemo proizvode, obrte i poduzetnike gledati u novoj sezoni?

- Ove sezone većinski će proizvodi biti iz područja gastronomije, ali naravno imamo i beauty moment. Proizvodi su doista korisni, ja sam ih sve isprobala i primijenila. Neki od njih sadržavaju i neke zaboravljene namirnice, koje stavljaju u prvi plan. U prvoj epizodi smo vidjeli kako se tuđi hobi pretvara u posao, dakle startali smo s Vinkom, koji se u dolini Neretve bavi pivarstvom. Sve će priče koje slijede na zanimljiv i izuzetno koristan način obraditi živote poduzetnika.

Diplomirana ste produkt-dizajnerica, ako se ne varam, a poznajemo vas kao televizijsku voditeljicu. Koliko je poduzetnički ili proizvođački duh zastupljen u vašem duhu ili vašoj svakodnevici?

- Ja bih rekla da bi taj poduzetnički duh trebalo njegovati od malih nogu i da bi što manje trebalo ljudi raditi u državnom sektoru, a što više u privatnom jer bi se onda klima koja je naklonjenija poduzetnicima mijenjala i bilo bi sve naklonjeno toj poduzetničkoj snazi. Ja svaki dan to živim jer sam sama svoja poduzetnica, bez obzira i na produkt-dizajn, bez obzira na televizijski posao. Dakle, kad ste vi svoja mala firma, onda zapravo poslujete iz dana u dan sa sobom, s drugima, nosite se sa svim izazovima. Dakle, nećete doći na posao i čekati plaću, nego ćete sami izmišljati poslove, tražiti poslove, davati svoje usluge... Poduzetnički duh je bitan, a kad gledam kandidate iz sezona, uvijek dobijem neku ideju i uvijek stavim na papir neka svoja razmišljanja. Tako da, tko zna, i mene može ponijeti u nekom drugom smjeru i moja firmica se može razvijati u različitim smjerovima, stoga mislim da je ova emisija izuzetno poticajna.

“IN magazin” je još jedan projekt koji ne smijemo zaobići tijekom razgovora s vama. Šesnaest godina držite voditeljsku palicu emisije, u posljednjim sezonama pridružila vam se Minea. Kako je krotiti emisiju koja je u svojim tinejdžerskim godinama? Kako iz tjedna u tjedan pristupate “IN magazinu”?

- Evo, mi kao tinejdžeri, za razliku od današnjih tinejdžera, a možda i tinejdžera općenito, nismo mušićavi, jako smo fini, pristojni, staloženi, znamo što volimo, znamo što dajemo našoj publici, znamo što donosimo svaki dan u dnevni boravak i osjećamo veliku odgovornost prema tome. S toga, bez obzira na naše godine, mi se ponašamo kao da je svaki dan prvi i posljednji. Donosimo i obrađujemo teme točno onako kako zapravo osluškujemo da naši gledatelji vole. Uvijek ističem kako je “IN magazin” jedan pravi mali obiteljski tim. Mi svi, kad dođemo na posao, nemamo osjećaj da je to posao, volimo to raditi i naše novinarske ekipe su izuzetno zainteresirane za sve priče koje rade i to donose na zaista super kvalitetan način. Urednice su tu da kormilare i da naprave najbolju moguću emisiju svaki dan i mislim da to naši gledatelji doista prepoznaju. Velika je stvar kad ti netko tolike godine daje povjerenje i tolike godine se ti nalaziš u tom intimnom prostoru, jer nekako radni dan završava s našim minutama, mi ih opustimo, a pogotovo je u ovim izazovnim vremenima bitno da uspiješ ljude opustiti, da se oni nasmiju, da nešto saznaju i da to nisu teške teme. Ljudi nekad podcjenjuju te zabavne minute, naravno da je informativa izuzetno važna, međutim zabavne minute i taj, što mi volimo reći, infotainment, bitan je da se čovjek dobro osjeća i da dobije lakoću i ljepotu života. Tako da mislim da mi dobro radimo svoj posao i hvala, naravno, svima koji nas prate te mislim da ćemo još dugo tu biti.

Koju biste poznatu osobu htjeli ugostiti u televizijskom intervjuu i što biste je pitali?

- Pa rekla bih da nema osobe koju mi nismo ugostili ili obradili u “IN magazinu”. Nama su uvijek još zanimljivije one osobe koje nisu iz tog poznatog milijea. Ja jako volim čuti bilo naroda, pa odeš na plac, porazgovaraš s ljudima što misle o nekim temama – tu ćeš uvijek dobiti iskreno i simpatično mišljenje. Tako da, bez obzira na to što čovjek radi, izuzetno je važno poslušati ga i onda od toga napraviti intervju ili napraviti neku temu. Dakle, bitno je što ljudi govore, kako govore i što žele vidjeti na ekranu.

Nedavno ste u medijima govorili o svojoj teškoći s disleksijom. Kako se ona održava na vaš voditeljski posao, gdje su slova i čitanja svakodnevica? Je li u redu da primijetim kako vaša disleksija nije toliko primjetna u mnogim vašim uspješnim godinama voditeljskog posla?

- Pa da, govorila sam o toj teškoći, iako ja zapravo nisam baš jako sklona govorenju o tim teškoćama ili bolestima, nekako se ne volim u medijskom prostoru nalaziti u tim temama. Nekiput je to bitno da bi ljudi možda dobili određenu pomoć ili da bi se poistovjetili u smislu da im bude lakše ili da poslušaju tvoj savjet. Tako da, da, ja sam od malih nogu u tome. Imala sam izuzetnu sreću da imam divnu obitelj, koja je uvijek tu bila za mene i pomagala. I te sve teškoće su zapravo uvijek bile lakše. Moj oblik disleksije je sigurno lakši nego što ga neki imaju, ali upravo zbog tog poremećaja mislim da sam od malih nogu disciplinirana, staložena, da puno više učim, trudim se, čitam. Puno više vremena moram uložiti za nešto što će netko možda odraditi u pet minuta, ali to me naučilo strpljenju, disciplini, učenju - volim učiti, volim saznavati, volim trenirati mozak. Mislim kako ni jedna teškoća nije izlika da se svakodnevno ne razvijamo, da ne čitamo. Ja čitam s pomoću nekih svojih tehnika brzog čitanja i tako dalje, ali nikad ne dopuštam da mi to bude izgovor za nešto. Puno toga pamtim, većinu stvari zapravo pamtim i govorim iz glave, ali, kažem, svakodnevni rad je potreban i potrebno je da ljudi čuju te stvari i da se možda prilagode. Recimo, danas, baš zbog takvih poteškoća, postoje i fontovi i programi, razne aplikacije koje doista olakšavaju život. Evo, ja sam nekidan, kako sam radila s ljudima koji su unutar aplikacije napravili da se font može pretvoriti u font za disleksičare, čitala neke stvari preko tog fonta i imate osjećaj kao da vam se mozak otvorio, kao da sve bistro možete shvatiti, vidjeti, pročitati, razumjeti. Te su neke stvari, ti alati i pomoći, jako dobre da se ljudima olakšaju neke teškoće. Nikako to ne bih nazvala ni bolestima ni ograničavajućim faktorima. To su neke male prepreke koje moramo pobijediti i svaki dan treba raditi na tome, ali je bitna i pomoć okoline i razumijevanje jer nismo svi jednaki, ne funkcioniramo svi isto, ne percipiramo svi isto i treba imati i prema sebi ljubavi i razumijevanja, ali i prema drugima.