Drugu godinu zaredom Gradska knjižnica Biograd na Moru organizirala je Mjesec ženskog zdravlja s ciljem podizanja svijesti o važnosti mentalnog i fizičkog zdravlja žena. Kao veliku završnicu ugostili su pjevačicu Danijelu Martinović, koja se ovaj put predstavila u ulozi spisateljice. Povod je promocija njezine autobiografske knjige "Tuširanje duše", koju je objavila prošle godine.

Posve nova uloga

Danijela je prilikom svog obraćanja podijelila kako joj je neobično iskustvo biti u jednoj posve novoj ulozi te da je svaki put uzbuđena zbog toga.

- Ovo je nešto što nadilazi sva moja očekivanja. Velika mi je čast da mi netko kaže da moja knjiga podsjeća na knjigu "Zelena svjetla" Matthewa McConaugheya. Stvarno vam puno hvala na tom komplimentu. Meni se tijekom pisanja ove knjige događalo toliko čudesnih stvari da nikad nisam mogla zamisliti kako ću sjediti ovdje ispred vas i pričati o knjizi i svojim spoznajama koje sam doživjela - počela je Danijela, otkrivajući kako su se ona i njezin mentor Berislav Glumac isprva kolebali hoće li to biti autobiografija ili memoarski zapisi. No, kada joj je objasnio ključne razlike između te dvije forme, odlučili su da to ipak budu memoarski zapisi.

- Znate li koliko sam se puta susrela s tim da mi netko kaže da nisu to očekivali od mene. Neka to bude prva tema o kojoj ću razgovarati. Nemojte imati očekivanja, pustite da vas ljudi iznenade. Iako možemo zahvatiti samo površinski, najčešće u nekim prolaznim susretima, svatko od nas nosi neke nepregledne dubine. Svatko od nas ima nešto tako čudesno, nešto tako posebno i zato dopustimo da nas život iznenadi. Meni je drago da sam ja razbila te neke vaše predrasude i da sam, nadam se, nadmašila vaša očekivanja - istaknula je pjevačica, odnosno spisateljica.

Budući da se u knjizi otkriva posve drukčija Danijela, koja se bitno razlikuje od slike vrckave, pozitivne i vesele osobe koju poznajemo iz medija, objasnila je koliko joj je zapravo bilo teško ogoliti se te koliko je hrabrosti to iziskivalo.

- Bilo je trenutaka kada sam pisala, pisala i pisala, jer je to bilo nešto snažnije od mene, protiv čega nisam mogla. No bilo je i trenutaka kada sam se pitala što mi to treba. Ljudi me poznaju, pjevam od svoje četrnaeste godine, zaista vrlo aktivno, i tu sam pod svjetlima reflektora. Pojavljivala su se stara uvjerenja o tome što će ljudi reći. Možda će pomisliti da je to netko drugi napisao, a ja sam se suočavala s brojnim dvojbama i strahovima. Međutim, shvatila sam nešto važno. Dala sam sebi obećanje i upravo je to ono što želim prenijeti – nemojte da vam strah bude navigator u životu. Nemojte to dopustiti, jer je strah najčešće iluzija. Neka istraživanja pokazuju da se u 90 posto slučajeva taj strah nikad ne ostvari. Zamislite koliko gubimo zbog tog straha, a jedino što imamo je ovdje i sada. Razmislite o tome – da nisam to napravila, nikada ne bih sjedila ovdje ispred vas i gledala vaša predivna lica - iskreno će Danijela.

Knjigu je pisala iz pozicije totalno drukčije osobe, iako je 19 godina bila osvijetljena reflektorima kao javna osoba o kojoj vlada određena percepcija.

- Živjela sam paralelno potpuno drukčiju stvarnost, koju apsolutno nitko nije vidio. Koliko ljudi prolazi pokraj mene, a percipira nešto sasvim drugo? Shvatila sam da je doživljaj života unikatan, kao otisak prsta. Svi ćemo otići s ovog svijeta s vlastitim doživljajima, i upravo sam iz te perspektive pisala - izjavila je Danijela, nakon čega je pročitala uvodno poglavlje svoje knjige, kao natruhu toga kako radnja knjige teče.

U uvodnom dijelu Danijela navodi da je u ovoj knjizi riječ o njezinoj ispovijesti koja se odvija u tišini, daleko od šljokica i glamura. Objašnjava kako je njezina prva polovina života bila obilježena potisnutim mehanizmima sjećanja zbog bola, gdje je mukotrpni put do spoznaje bio praćen osamom i očajem. S druge strane, drugu polovinu života vidi kao put hrabrosti.

Nošenje s kritikom

- Svi imamo dušu, ali smo krivo informirani, mislimo da netko može raniti našu dušu. To nije istina. Duša je jedini neranjivi dio nas, samo smo je malo prekrili, što nekim uvjerenjima, strahovima, iskustvima što nekim očekivanjima i tako dalje. Meni ništa u životu nema smisla što radim ako nekome ne donese nešto dobro. Što bi meni značilo što imam hrpu nagrada na svojim policama? Da, hvala Bogu, imam ih, ali ništa mi ne može zamijeniti osjećaj kada mi netko dođe i kaže: "Danijela, kad sam bio malen, slušao sam..." I sada to najčešće budu odrasli ljudi, ali to je predivno. Za mene duboko iskreno ne postoji ništa važnije i zato sam se, između ostalog, usudila podijeliti svoju priču, da pokažem kako svi imamo teške trenutke. Ni sama ne znam kojim sam mađioničarskim trikovima preživjela svoje, i zato sam tu da vam kažem da možete i vi. Nemojte gubiti povjerenje u život, možete izgubiti povjerenje u neke osobe, ali ne i u život. Uvijek će se pojaviti netko tko će vam pružiti ruku - rekla je Danijela te podijelila jednu crticu iz svog života vezanu uz njezin osmijeh, koja ju je, kako kaže, zaista jako potresla, ali i inspirirala.

- U jednom zagrebačkom restoranu jedne nedjelje - inače obožavam nedjelje - sjedila sam za stolom s prijateljicom i imala priliku razgovarati s drugim ljudima. Dijagonalno od mene sjedio je jedan gospodin kojem sam se jako divila i kojeg sam često viđala na televiziji. Zaista sam ga željela upoznati. U jednom trenutku on se preselio pokraj mene, pogledao me i rekao: "Danijela, napokon. Čekam vas dugo da vam nešto kažem. Ovako ću vam reći: Kada sam se vratio iz Oluje, bio sam potpuno devastiran na svim razinama čovječnosti. Zaista nisam vidio sutra. Bio sam na Croatia Airlinesu u Splitu, među nama su bili prazni šalteri, i u tom trenutku vi ste se jednostavno okrenuli i nasmijali. U meni je nešto zaiskrilo, znao sam da moram dalje." Ne mogu opisati koliko su me te riječi potresle na više razina, pogotovo zato što sam tu informaciju saznala posve slučajno. Ono najljepše u cijeloj toj priči je što sam to saznala kako bih to mogla prenijeti dalje, samo zbog toga. Od tog trenutka zaklela sam se da ću svaki svoj koncert završavati upravo tim riječima - da, ako mislite da imate težak period u životu, svi ga imamo. Pokušajte malo izići iz svojih cipela. Samo se nasmiješite. Napravite taj mali trud jer ćete možda nekome zauvijek promijeniti život. Znate li što znači jedan život? Cijeli svemir zaokrenut na drugu stranu. Tolika je naša moć. Od tako malih, naizgled običnih stvari, koje najčešće podcjenjujemo jer mislimo da je nama najteže u životu. Samo malo udahnite i shvatite da nismo ovdje zbog sebe, nego zbog mnogo toga, da mnoge ljude dotičemo svojim životom - ispričala je Danijela.

Osvrnula se i na mnogobrojne kritike koje je primala na svoj račun te na to kako se nosila s objašnjavanjem ili argumentiranjem svojih intimnih odluka koje donosi u životu, s obzirom na to da javnost često smatra kako ima pravo znati takve stvari.

- Ipak imam već 35 godina iskustva na sceni i shvatila sam da mi je moj mir i moja istina zaista vrjednija od svega. Ali i dalje ću stavljati forte na to — onaj tko me upozna i s kim se stvarno povežem, bit će mi bitan. Ljudi će uvijek tražiti senzaciju; ne bi se pisalo da ljudi ne traže to. Život je postao algoritam, ono što kliknete, to će vam život servirati. Bilo je naravno jako izazovnih trenutaka, bilo je slamanja i pucanja. Apsolutno, da. Ali nakon toga osjećala sam se ispunjenije, sretnije, zadovoljnije i mirnije kad sam otpustila - kazala je novopečena spisateljica.

S obzirom na to da je njezina promocija knjige održana na Međunarodni dan djevojčica, osvrnula se na percepciju da je kao vrckava djevojčica, čega se, kako ističe, ne želi odreći.

- Jednom je netko napisao nešto u smislu: "Što se pravi djevojčicom, jadna jalova nije mogla imati svoju djecu." Naravno da to boli. Možda sam stvorila nekakvo stakleno zvono, ali, gledajte, naša svijest je sva naša snaga. Zašto bih uopće stavljala svjesnost na takve misli? Znate što radim? Svaku takvu osobu blagoslovim i pošaljem je u miru Božjem. Vjerujte kako se stvari raspetljavaju na najljepše moguće načine. Samo se ne petljam, ne ulazim u razloge, već blagoslivljam i otpustim - kazala je Danijela, te ekskluzivno otkrila kako je napisala i knjižicu pod naslovom "Čudesna moć blagoslova", koju planira izdati sljedeće godine.

Ljubavlju do zvijezda

U jednom se poglavlju dotaknula i svog dugogodišnjeg prijateljstva, koje njeguje od srednjoškolskih dana.

- Moja prijateljica Doris i ja rođene smo iste noći u istom rodilištu, a ja sam starija dva i pol sata od nje. No upoznale smo se u prvom razredu srednje škole. Ona je svirala violu, a zatim prešla na harfu, a ja sam, kako neki možda ne znaju, završila srednju muzičku školu. Zapravo sam bila harfistica prije nego što sam postala pjevačica. Znate što je najvažnije kod prijateljstva? Doris je vjerovala u mene kada ja sama nisam. To je najveća čarolija koju možete ostvariti za nekoga koga jako volite. Ako vi toliko snažno vjerujete u nekoga koga volite, taj netko može dosegnuti zvijezde. U vrijeme mojih najvećih sumnji i strahova, kada sam se pitala hoću li pjevati ili ne nakon Magazina, ona me hrabrila i govorila mi kako vjeruje u mene i kako trebam biti na pozornici. Ona je bila most koji je premošćivao sve moje provalije. Isto je vrijedilo i s moje strane kada je ona bila u kriznim situacijama - iskreno će Danijela, nakon čega je pročitala ulomak o tome, gdje na kraju citira Balaševićev stih "samo rijetki nađu rijetke".

Nakon toga su slijedila pitanja iz publike, a među prisutnima je bila i Branka Lukić iz IIeConcept, koja je bila zadužena za grafički dizajn knjige. Dvorana je bila gotovo potpuno ispunjena, a Danijeli su stizala razna pitanja, od onoga koje se odnosilo na njezin bivši brak pa do pohvala na račun njezina ogoljivanja. Premda je u knjizi progovorila o nekim temama o kojima do sada nije govorila, i dalje, kako ističe, vješto skriva svoju intimu i ne dijeli je potpuno.

- Naravno, i dalje svoj privatni život čuvam za sebe jer se jednostavno ne bih dobro osjećala. Tu sam zaštićena, svi znamo da moramo biti zaštićeni u svom sigurnosnom krugu ljudi - zaključila je uvijek nasmijana Danijela Martinović.