Dok šibensku policiju potresa ubojstvo načelnika koji se sprema u mirovinu, morem doplivaju tajne o smrti djevojke koja se već godinama vodi kao pokojna. To i mnogo drugog iz ponedjeljka u ponedjeljak muči likove serije “Bijeli put”. Domaća krimiserija prikazuje se na Prvom programu HRT-a, a u njoj je svoje mjesto dobila i Judita Franković Brdar. Svestrana glumica u seriji igra brižnu i turobnu Stelu, suprugu prvoosumnjičenog.

Judita, pratimo vas u kriminalističkoj seriji “Bijeli put”, u kojoj igrate ulogu Stele, brižne majke i supruge prvoosumnjičenog. Kako opisujete svoj lik? Biste li se družili s njom u svijetu mašte?

- Sjajno je s glumom to da se u mašti imate priliku družiti s ljudima i situacijama s kojima se u životu nikada ne biste susreli. Mislim da je upravo to ono što me privuklo glumi, taj multiverse u kojemu mogu paralelno supostojati kreirajući različite likove i proživljavajući različite živote. Polarizacija na pozitivan i negativan lik je nešto što izbjegavam uvijek kad se može, ništa najčešće nije crno-bijelo. Naravno unutar filmskog vremena ponekad imate više, a ponekad manje prostora za raslojavanje lika, ali uvijek pokušam, koliko se može, premazati lik sa što više slojeva. Naravno, u tome pomaže svaki segment, krenuvši od scenarija, tu su partneri, kamera, maska, kostim, a sve skupa pod budnim okom redatelja. Obožavam proces, traženje, isprobavanje i zapravo rizik, volim i želim riskirati sa svojim ulogama i projektima, želim otkriti i isprobati nešto novo, a Stela je svakako bila takav lik. Lik o kojemu drugi puno pričaju, a nitko ne zna što joj je u glavi. Tako smo ga i gradili, u odnosu prema situacijama i drugim likovima, a paralelno ona vozi svoj film. Svidjela mi se kod Stele prilika glumiti nešto što još nikada nisam i moram vam priznati da sam guštala kao malo dijete u njezinu pletivu.

Kako vam se sviđaju radnja i izgled serije te jeste li zadovoljni obavljenim poslom?

- Na projektu se okupila sjajna ekipa i svi smo u procesu maksimalno guštali. Mislim da je puno glumaca dobilo priliku kreirati nešto novo, neke likove u kojima nas gledatelji nisu još vidjeli i mislim da je to publici zanimljivo. S druge strane, serija je otvorila prostor za neka nova glumačka lica i to je uvijek dodatni plus. Mislim da je serija i za redatelja i za snimatelja bila uzbudljiv materijal za otkrivati i otjeloviti.

HRT

Serija “Bijeli put” sastoji se od samo šest epizoda. Sviđa li vam se taj format miniserija, s relativno malo nastavaka, koji je posljednjih godina vrlo popularan? Primjerice, serija “Počivali u miru” imala je deset i više epizoda po sezoni.

- Jako mi se sviđa ta forma! Mislim da je s jedne strane potentna, a s druge strane traži fokus. Opet, uvijek možete ostaviti otvoren prostor da se razvija dalje, što je slučaj i s “Bijelim putom”. Naprimjer, naše policijske junake možemo i dalje gledati na nekom drugom slučaju. Kul mi je i varijacija koju su napravili sa serijom “True Detective”, gdje pak pratimo i nove glavne likove. Prva mi je sigurno bila najbolja, ali kao ideja mi se svidio pokušaj. Varijacija na temu ima i to otvara puno kreativnog prostora. U svakom slučaju, navijam za što više dobrih, zanimljivih i različitih projekata. Neka nam svima što više prilika da se razvijamo.

Postoji li mogućnost da će serija ići u svoju drugu sezonu?

- Svakako mislim da potencijala ima i držim fige da se dogodi.

Spomenuvši “Počivali u miru”, to je vrlo uspješna serija u tri sezone i s vama u glavnoj ulozi. Sjetite li se često Lucije Car i kako pamtite tu seriju?

- Imala sam neopisivu sreću i neizmjerno sam zahvalna na prilici u “Počivalima”. Lucija Car je zaista bila glumačka poslastica i sad s odmakom mogu reći kako mislim da smo stvarno napravili dobru stvar. Lucija Car je stvarno bila slojevit lik. Nije bila neka romantična heroina, dapače, bila je pomalo antiheroina, slojevit lik s manama i vrlinama za koji navijamo, ali nije nam uvijek simpatična. To mi se jako svidjelo, da se odmaknemo od potrebe da nam glavni lik mora bili “neodoljiv” i da moramo opravdati sve njegove postupke. Lucija je imala priliku razvijati se kroz tri sezone i to je glumački bilo jako uzbudljivo.

Među vašim najpoznatijim ulogama je i Sonja Sterle iz filma “Sonja i bik”, u kojemu ste glumili s Goranom Bogdanom. Goran je dio postave u seriji “Bijeli put”; jeste li i u novoj seriji imali prilike surađivati na setu?

- Vidjeli smo se doslovno u prolazu, ha-ha-ha. Nismo imali ni jednu zajedničku scenu, ali o Goranu kao čovjeku i kao glumcu mogu reći sve najbolje. Goran ima divnu karizmu, koju prepoznaju i redatelji i gledatelji, i uvijek se veselim njegovim uspjesima. Zapravo, veselim se uspjesima svih naših kojega i mislim da se svi trebamo više veseliti tuđim uspjesima. Tuđe dobre uloge i dobri projekti i meni daju poticaj da i sama želim biti bolja.

U svome radu kombinirate filmski i televizijski set te daske kazališta. Zašto volite svaki od oblika i zašto vam je svaki važan?

- Volim i zahvalna sam što imam mogućnost balansirati sve tri stvari. Kazalište je sjajno za održavanje glumačke kondicije i pruža nešto više prostora za izražavanje i isprobavanje različitih formi izražavanja. U kazalištu je ipak malo više prilika za igranje različitih likova. Film je, s druge strane, poseban adrenalin i moja prva ljubav. Televizija je pak jako moćan medij, koji nekako najbrže dođe do neke šire publike, i u tom smislu sam oko projekata malo izbirljivija. Ali na kraju dana presudno mi je to da mi projekt stvara uzbuđenje.

U karijeri posudili ste glas mnogim animiranim junacima. Koliko vas ispunjava taj rad, za koji mnogi upućeni kažu da je posebno iskustvo? Budi li posuđivanje glasa dijete u vama?

- Baš mi je drago što ste to spomenuli. Stvarno sam imala prilike sinkronizirati sjajne animirane likove, mislim da mi je prvi takav veći projekt bila “Merida”, prekrasan film i prekrasna ženska uloga. Pixar generalno radi sjajne animirane filmove i bira zanimljive i hrabre teme koje obrađuje. Tako sam imala prilike već dva puta posuditi glas Sreći u filmu “Izvrnuto obrnuto” i glas Duši 22 u filmu “Duša”. Sinkronizacija je zanimljiv posao, s jedne strane moraš poštovati original i neke tehničke zahtjeve, a s druge moraš donijeti neku svoju kreaciju. Mislim da su hrvatske sinkronizacije posljednjih godina sjajne.

Što ste kroz svoju glumačku karijeru naučili o ljudima, sebi i svijetu oko sebe?

- Dugo sam u poslu bila idealistica, posljednjih godina taj se balon pomalo ispuhao, ali i dalje se borim s time da jedino kao idealistica mogu raditi ovaj posao. Bilo je lakše kada sam imala te ružičaste naočale, mogla sam podnijeti više bullshita, ha-ha-ha...

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet?

- Bilo je svakakvih savjeta, ali uspjeh je bio sačuvati sebe, biti dosljedan sebi i svojoj viziji. Mene je uvijek zanimalo da što više rastegnem svoj glumački dijapazon, da biram uloge i projekte koji mene uzbuđuju, koji mi donose nešto novo, nekad prođe, a nekad ne, ali uvijek sam pokušavala izbjeći to trpanje u neku ladicu, pa i pod cijenu da ne prođe. A i ne treba zaboraviti da se puno stvari treba poklopiti da nešto uspije, s druge strane, što je zapravo uspjeh!? Jedna jako relativna i prolazna stvar. Uspjeh je ne odustati i uspjeh je trajati. Kad tako čovjek postavi stvari, sasvim je prirodno pasti, a onda je važno otresti koljena, dići se i hrabro grabiti naprijed sa spoznajom da su usponi i padovi dio svakog stvaralačkog puta.

Povrh poslovne svakodnevice, što vas privatno istinski veseli?

- Male velike stvari, druženja s dragim ljudima, jutarnje kave s partnerom, čitanje knjiga, putovanja, priroda, more...