U svojim pričama i javljanjima uvijek je u prvim redovima. Bila domaća afera, bila svjetska vijest, Ana Mlinarić u informativnim minutama RTL-a Danas revno se javlja s protagonistima priča, iz žarišta zbivanja, a nerijetko i tijekom samog događaja. Velike i važne vijesti na domaćem ili stranom terenu pratit će i dalje, stoga nam je drago da smo je, u rijetkim trenutcima bonace u njezinu rasporedu, ugostili u našem televizijskom prilogu.

Rat u Ukrajini, prosvjedi u Srbiji, demonstracije u Francuskoj, atentat na premijera Slovačke, s predsjednikom u Čileu… Ana, uvijek ste na prvoj crti izvještavanja. Koliko ste često na aerodromu i s koliko je kora reporterski kruh?

- Činjenica je da za priče koje duboko obuzimaju moje privatno vrijeme i interes uvijek treba sjesti za volan ili na avion kako bih im ušla u trag. Znatiželja za svijetom opsjedala me od najranijeg djetinjstva, a novinari imaju baš rijedak privilegij da su u prilici promatrati svjetske događaje iz prvoga reda, ponekad i s prve linije. To sa sobom nosi cjelodnevni, često i mukotrpan rad, promjene u rasporedu i otkazivanje privatnih obveza. Da vam budem potpuno iskrena, aerodromi su mi sve dosadniji. Maštam o tome da se na avion može ukrcati kao na vlak ili autobus, bez višesatnog čekanja... Ipak, znatiželja me uvijek instinktivno i bez navigacije navodi na teren. U medijskom žargonu mi to zovemo “prašinarenje”. Uvijek sam radije za takav, a ne neki “finiji” događaj. To je definitivno u mom novinarskom habitusu.

Ustupljena fotografija

Koliko je teško u trenutku se spremiti i poći na daleki i nepoznati teren na nekoliko dana?

- To otprilike izgleda ovako: telefoniram dok pakiram kofer, na putu do aerodroma razmišljam što je važno za priču i o čemu bih trebala govoriti i na što staviti fokus, u mobitel spremam sve tekstove, bilješke i natuknice koje su mi potrebne i čitam ih za leta. U takvim situacijama zaista je neprocjenjiva pomoć lokalnih kolega, koji su uvijek vrijedan izvor informacija i kontakata. Trudim se biti od pomoći kada sam i sama u poziciji “lokalnog kolege”. S godinama sam razvila brojne kontakte koji ponekad zaista znaju biti i spas u zadnji čas. Iako rijetko, ponekad se dogodi da s nekom temom nisam baš na svom terenu, i tada mi takva blic-putovanja isprva znaju biti poprilično stresna. No moj je zadatak da se što prije o toj temi dobro informiram i popunim rupe u znanju. Najvažniji zadatak novinara na terenu je staviti priču u kontekst. Kako biste priču mogli dobro prenijeti, nužno ju je dobro razumjeti. Imam pretplatu na pet-šest svjetskih medija. Neovisno o profesiji kojom se bavim, zanima me što se događa i nastojim maksimalno biti u tijeku. Grozim se površnosti.

Što vas je privuklo novinarstvu?

- Dugo sam dvojila između glume i novinarstva. No opsesija politikom Bliskog istoka u srednjoj školi ipak me odvela na ovu stranu. Oduvijek sam imala i osjećaj za ljude, a na kraju dana svaka se priča, domaća ili svjetska, prelama preko leđa ljudi, građana. Čak i ako novinarski rad ne pokrene pozitivne promjene, važno je izvući pravu sliku stvari na vidjelo. To ostaje negdje zabilježeno. To se piše negdje na liniji povijesti. Ostaje za buduće generacije, da iz toga iznose zaključke. Iako je novinarstvo prevagnulo, u to vrijeme sam imala i druge interese. Godinama sam glumila u učilištu Zagrebačkog kazališta mladih. Kazalište i dobar europski film i danas me jednako vesele. U školi sam obožavala zemljopis, možda zato i privatno toliko puno putujem. Moja velika ljubav je i umjetnost... Da nisam novinarka, karijerno bih se definitivno tu negdje kretala.

Kako su izgledali vaši novinarski početci?

- Nakon što sam cijeli fakultet sanjala kako radim za Al Jazeeru i pokrivam Bliski istok, poziv Al Jazeere Balkans da radim za njih činio mi se potpuno nestvaran. Vrlo brzo počela sam pratiti politiku i obrađivati svjetske priče. Jedna od prvih velikih tema na kojima sam radila bila je izbjeglička kriza. Danima smo bili na terenu, kući dolazili na dan ili dva, kada smo imali pauze. Budila bih se u hotelu i trebalo bi mi neko vrijeme da se prisjetim gdje sam uopće zaspala i u kojem se gradu budim. To je ujedno bila i prva priča koja me iskreno potresla. Tužno je bilo gledati cijele obitelji koje su dva-tri mjeseca hodale u bijegu od rata i u potrazi za boljim životom. Volim svoje novinarske početke i neizmjerno sam zahvalna na prilikama koje sam dobila.

Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?

- Kod velikih priča, bila to politička, bila korupcijska afera ili breaking news, cijeli je proces uzbudljiv od početka do kraja. Volim izazov. Volim adrenalin i potrebu da se priča dobro pripremi. Volim kada odemo korak dalje od onoga što je javno poznato i donesemo neke nove informacije. Volim doći do dobrih neslužbenih informacija kada se službeni stavovi ne komuniciraju jasno. Za to je potrebno puno kopanja i puno telefonskih razgovora (koji znaju i iscrpiti, ha-ha-ha). Volim i timski rad sa snimateljima, ali i kada kao redakcija upremo istjerati stvari na čistac. Najteže je kada priča pogađa ljude. Izvještavala sam iz Petrinje u trenutku kada se dogodio potres i iz Ukrajine kada je počela ruska agresija. Novinarski posao u tim je trenutcima iznimno važan. Važno je svijetu pokazati što se događa. No, s druge strane, još tjednima su me proganjali tuga i suosjećanje s onima kojima se u sekundi život potpuno okrenuo na toliko tragičan način.

Ustupljena fotografija

Imate li svoju najdražu ili najzanimljiviju priču/reportažu/javljanje uživo, koju posebice pamtite i zašto?

- Teško mi je izabrati je li mi bilo zanimljivije izvještavati o katalonskom referendumu za neovisnost ili krizi na Kosovu. Volim sve priče koje predlažem. Ali recimo da bih, da mogu, uvijek radila prosvjede. Na francuskim prosvjedima protiv Macronove mirovinske reforme pretposljednji put smo u javljanju bježali od suzavca. Prošli put sam stajala na vrhu rukohvata pokretnih stepenica u pothodniku da bolje možemo snimiti, a snimatelj je bio na samom rubu. Jedva sam se fokusirala na to što govorim jer sam cijelo vrijeme razmišljala hoće li pasti. Bilo je mnogo takvih situacija da bih mogla napisati knjigu od “behind the scenes” bizarnosti.

Dugo vremena ste u medijima, a u svijetu današnjice mediji i navike gledatelja se mijenjaju. Imate li osjećaj da se vaša uloga reporterke ili način obrade priče promijenio kroz godine?

- Televizija nije puno promijenila formu. Ono čemu se trebamo prilagoditi su društvene mreže.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

- Novinar mora biti pošten. Pošten u svojim namjerama i pošten prema svim sudionicima priče. Zaista mislim da se naša vjerodostojnost temelji na našem poštenju. Taj savjet dala mi je Ivana Brkić Tomljenović, sada urednica i voditeljica RTL-a Danas. Putevi su nam se spojili u zagrebačkom dopisništvu Al Jazeere.

Što ste tijekom televizijske karijere naučili o sebi, drugima, svijetu oko nas, svemu ostalome?

- Mogu vam reći čemu se nisam naučila. Nisam se naučila strpljenju. Radimo na štopericu i sve treba sad i odmah. Trudim se da to ne prenesem u privatni život.

Budući da je ovo intervju za naš TV prilog, koja su vama omiljena TV lica?

- Obožavam Roberta Knjaza! Odrasla sam uz njegove serijale i gledala sam sve što je stvorio taj TV genij, još od “Zaleđa”. Volim njegov humor iz zagrebačkog kvarta, uz koji sam i sama odrastala. Raduje me svaki put kada čujem da radi nešto novo. Ovako naprvu, i ako odemo izvan granica Hrvatske, gotovo sam pobožno pratila sve što je radila bivša ekipa Vicea. Hind Hassan je sada na Al Jazeeri English, a fantastična Isobel Yeung je na CNN-u. Volim i Alex Crawford sa Sky Newsa.