Već pune tri godine japanska vlada provodi zanimljivu inicijativu kojom bi uvjerili Japance da rade manje. Poznati kao radoholičarska nacija, što je duboko ukorijenjeno u njihovoj kulturi, Japanci imaju čak i specificiranu riječ za smrt izazvanu prekomjernim radom – karoshi. Prošle godine oko 2800 Japanaca je počinilo samoubojstvo zbog problema povezanih s poslom, što zbog preopterećenosti, što zbog osjećaja krivnje što ne mogu izvršiti zadatke postavljene pred sebe. Iako im je zakonom propisan radni tjedan od 40 sati kao što je slučaj i u mnogim drugim zemljama mnogo manje opterećenim radom poput Hrvatske, prekovremeni rad je uobičajen, često i dobrovoljan, što zbog tradicijskih razloga, što zbog kompetitivnosti sustava.

Konkretno, riječ je i za europske standarde, o prilično avangardnoj ideji o četverodnevnom radnom tjednu. Da bi ideja saživjela, vlasti u Japanu su krenule u promotivnu kampanju, besplatna savjetovanja, ali i financijsko subvencioniranje tvrtki koje se odluče za kraće radno vrijeme zaposlenika i duži plaćeni godišnji odmor. Iako, treba rećii da po pitanju plaćenog godišnjeg odmora Japanci po zakonskim odredbama jedva da kaskaju za Europom i SAD-om. Njihovi radnici imaju pravo – ovisno o stažu – na deset do dvadeset radnih dana plaćenog godišnjeg odmora. Druga je stvar što ga mnogi uopće ne koriste ili ga ne koriste u potpunosti.

Tri godine kasnije japansko Ministarstvo rada, zdravlja i socijalne skrbi svelo je račune svoje trogodišnje inicijative i objavilo da samo 8 posto japanskih tvrtki svojim radnicima dozvoljava da rade četiri dana u tjednu ili manje.

U zemlji koja također muku muči s nedostatkom radne snage (prema novim istraživanjima svaka druga tvrtka u Japanu nema dovoljno radnika unatoč činjenici da je prošle godine broj stranih radnika prvi put narastao preko dva milijuna), nije čudno što tvrtke oklijevaju još i skratiti radni tjedan, ali očito je da slično razmišljaju i radnici iz nekog razloga.

Naime, navodi se primjer jedne od najvećih japanskih kompanija Panasonica, koji je prihvatio inicijativu vlade o kraćem radnom tjednu, ali radnici nisu. Još prije dvije godine tvrtka je dala opciju radnicima da rade samo četiri dana u tjednu. Od 63 tisuće zaposlenika kojima je ponuđena takva opcija, samo njih 150 je i pristalo raditi manje.

Japan se zapravo posljednjih decenija našao u pat poziciji. Nakon 2. svjetskog rata dugo je promovirana ideja da se s prijeratnog militarizma nacija jednako strasno preda radu i umjesto bespogovorne lojalnosti caru i vojnim autoritetima, istu takvu lojalnost ljudima usadi prema tvrtkama u kojima rade. Kakvi već jesu, Japanci su ozbiljno shvatili taj zadatak i bacili se na posao, ali su zanemarili sve ostalo. Ubijanje poslom ima svoje posljedice, mladi od zauzetosti radnim dužnostima više nemaju ni volje ni vremena za upoznavanje osoba suprotnog spola, za brak i dobivanje djece. Stopa nataliteta u Japanu jedna je od najnižih na svijetu, tek 1,3 novorođenče po ženi, ali ni tu nisu daleko od zapadnih standarda, kod nas je ta stopa tek zeru viša, 1,4. S druge strane, još gore po tom pitanju stoje Kina (1,2), i vrlo napredna Južna Koreja sa stopom nataliteta 0,9.

Ako i treba tražiti pravi motiv zašto japanske vlasti potiču skraćivanje radnog tjedna, onda ga je lako naći u problemu s natalitetom. No, čini se da se ta pronatalitetna politika ne prima kod japanskih tvrtki, a još manje kod japanskih radnika.