Nije veliki hrvatski misterij zašto Robert Knjaz, pametan kao vrana, u svojoj svlačionici često izuva koledžice. Spretni gledatelji malih ekrana u prošloj su rečenici mogli uočiti reference na najpoznatije Knjazove televizijske uratke. Ipak, ovdje se radi o svojevrsnoj mjenjačnici – rado viđeni televizijski domaćin Robert Knjaz ovom prilikom postaje rado čitan gost idućih redaka u intervjuu za naš list.

Sve se to odvija u povodu Knjazova novog serijala "Najljepša europska sela", koji u emitiranje kreće ovog utorka u 20.15 na Prvom programu Hrvatske televizije. Popularni televizijski autor nerijetko je svojim kreativnim emisijama u cjelini promicao domaći televizijski program te donosio naslove na spomen kojih se i dandanas ozare lica i nasmiješi brk mnogim gledateljima.

Odakle povod za novu emisiju i jeste li zadovoljni obavljenim poslom? Jeste li došli do saznanja je li žvaka za seljaka?

- Žvaka može biti za seljaka, ali ne za seljačine, koji je bacaju na pod, ha, ha, ha. Povod je javni natječaj HTV-a za putopis. Imao sam naramak ideja vezanih uz gradove i onda mi je sinulo da nikada nisam gledao emisiju o selima, i eto. Ali činjenica je da se čovječanstvo kontinuirano seli iz sela u gradove i da će možda za 100 godina mali postotak ljudi živjeti u selu, osim ako ne shvatimo da se na selu može mirnije i zdravije živjeti. Pa rekoh, idem ja kao dečko s asfalta to malo i provjeriti... A snimamo najljepša sela zato što gledatelji to zaslužuju. Tko će gledati najružnija svjetska sela, blato i memlu...

U ovom ste serijalu imali pojačanje Hrvata koji žive na selu. Kakva je bila njihova uloga u emisiji?

- S jedne strane, gledatelje nagrađujemo putovanjem, a čini mi se da telka to i treba raditi kada god može. S druge strane, od tih simpatičnih ljudi iz raznih krajeva Hrvatske dobivamo novu perspektivu i pogled na selo koje posjećujemo.

Koliko su sela koja ste posjetili turističke destinacije? Je li u njima vladala velika gužva za vašeg posjeta? Jesu li stanovnici tih sela mahom turistički radnici ili se bave djelatnostima koje im podneblje nudi?

- Naivno sam mislio da najljepša sela neće biti i najposjećenija, ali ipak jesu. Svi osim norveškog sela Reine. Što zbog udaljenosti što zbog vremena i klime, a što zbog skupoće, ono je najmanje turističko, a time i najatraktivnije za posjet. Tamo čak i zrak miriše, to nisam nigdje drugdje sreo. Španjolsko selo u Andaluziji Setenil de la Bodegas također je malo manje turistički napučeno, ali zato su ostala sela krcata turistima – Oia na Santoriniju, Cinque Terre u Italiji, Eguishaim u Francuskoj, Lautebrunen u Švicarskoj. Tako da smo lokalce tražili kao Scherlock Holmes, povećalo na oko, slijedeći tragove u blatu... i većinom rade u turizmu.

Postoji li od sela koja ste posjetili neko selo koje je po vašoj mjeri? Možete li se zamisliti stanovnikom jednog od posjećenih sela?

- Oia na Santoriniju je možda najromantičnije selo i Grci su nekako karakterom najvatreniji i najsličniji našem mentalitetu. Tako da se tamo mogu zamisliti, kada bi bilo bar upola manje turista. Mogu se zamisliti kako razdrljen i, daj Bože, dlakav i brkat srčem neko vince i toćam nogice u grčkom moru, divotica... Reine u Norveškoj, po kome su navodno crtali sela u crtiću "Frozen", čarobno je selo, ali pitanje je kako preživjeti kad je tamo sedam tjedana samo noć... Možda bi mi to dobro došlo za pisanje scenarija. Švicarski Lautebrunen, dolina sa 72 vodopada i svi ti alpski vrhovi okolo su prekrasni, ali tamo hodočaste milijuni turista, tako da jedino da pobjegnete u selo iznad – Murren, koje nema automobila, jedina veza sa svijetom je žičara. Ali ovako bih vam mogao pričati o svakom od selu u našem serijalu jer svako ima neki svoj šarm.

Što vam je pojam sela? Tradicija, mirnoća, prirodnost ili što drugo? Kako se osjećate u seoskom ambijentu?

- Vidio sam toliko svjetskih gradova i betonskih džungli da je istina da sam se jako veselio snimanjima u tim prekrasnim selima, ali i prekrasnoj prirodi oko njih. A pojam sela mi je intrigantan jer ga premalo poznajem. Rođen sam i odrastao na zagrebačkom asfaltu, ali sve više ljudi oko mene s godinama bježi na selo. Pa se pitam ima li to smisla, je li to generacijska stvar, stvar ekologije ili budućnost čovječanstva i povratak prirodi... Za sada mi je lijepo doći na selo na nekoliko dana, u taj mir i spokoj, ali lijepo se potom i vratiti u grad, gdje je sve nadohvat ruke. Očito, još je u meni asfalt prejak.

U dopisu koji smo dobili i kojim se emisija najavljuje opisani ste kao "najveći veseljak domaće TV scene". Sviđa li vam se taj epitet? Ruku na srce, u svim vašim emisijama ozbiljne stvari donosite na duhovit i maštovit način.

- Ta najava zapravo je igra riječi. Najveći "ve–seljak domaće TV scene", zato što je riječ o projektu sa selima, ali očito se na putu izgubila ta crtica koja razdvaja ve od ostatka riječ... Iako sam većinom dobre volje, ne mislim da sam najveći veseljak. Uvijek mi se čini da netko drugi ima manje briga i stresa, te više razloga za grohotanje. Znate kako je to, trava kod susjeda uvijek izgleda zelenija.

Kako onda ve–seljak u vama najradije provodi slobodno vrijeme?

- Volim duhovite, pozitivne i optimistične ljude koji ne dave problemima, jer ih svi imamo, volim glazbu i lošu diskočagicu pod diskokuglom. Volim sport, društvance, termine "hodajućeg" nogometa s dečkima i treće poluvrijeme, kada jedni druge uvjeravamo da smo šprintali. Jako volim prirodu, hvala Bogu da sam imao mogućnost vidjeti Island, Grenland, Grand Canyon, Niagaru, Hawaii, Mont Everest – naravno odozdo, pa Machu Pichu, Amazonu itd., a sad ta najljepša sela..., te si slike vrtim kad sam loše. A još je toliko toga za vidjeti i u našoj predivnoj Hrvatskoj.

Diplomirali ste na Ekonomskom fakultetu. Je li to bilo prema onoj poznatoj: Kad ne znaš šta ćeš sa sobom, upišeš ekonomski, ili vam je u mladosti srce doista tuklo za knjigovodstvo i BDP?

- Ha, ha, ha, pročitali ste me kao "Vlak u snijegu". Istina, nisam upao na režiju na ADU, pa sam upisao Ekonomski fakultet da smirim roditelje. A onda mi se marketing svidio, pa sam ga i završio jer je jako zanimljiv i zabavan, a danas se njime djelomično i bavim. No paralelno s ekonomijom osnovao sam s prijateljima našu lokalnu kabelsku televiziju u Dugavama, pa su faks i TV praksa išli ruku pod ruku. No volim završiti ono što sam započeo, pa sam već kao veteran ponovo pokušao na ADU, upao i diplomirao filmsku i TV režiju. Naučio sam da je studiranje s 37 godina puno zabavnije nego sa 20, puno više uživaš u svakom trenutku.

Jedna od glavnih mantri ekonomskih fakulteta jest definicija poduzetnika kao osobe koja preuzima rizik i upravlja resursima kako bi ostvarila dobit. Pronalazite li sebe kao autora i televizijskog djelatnka u toj definiciji? Što je rizično u vašem poslu i dokle vode neutabane staze?

- Iako puno više volim ovaj kreativni redateljski dio nego poslovni, nažalost, ili nasreću, jesam poduzetnik, jer imam firmu koja već desetljećima okuplja od 20 do 30 stalnih suradnika – freelancera. Nisu stalno zaposleni kod mene, jer žele zadržati slobodu paralelno raditi i na drugim projektima. No, uz televizijske projekte koje vidite, naša radnja Sirovina i sinovi proizvela je u ovih nekoliko desetljeća više stotina komercijalnih videospotova i namjenskih filmova za sve vodeće hrvatske firme. A neutabane staze su najzabavnije, tu najviše možeš naučiti i spoznati, ali si zato stalno u riziku jer ne znaš što očekivati, a pogrešku na televiziji svi vide. Nikad nema opuštanja i rutine, a pri tome je konkurencija internet – dakle, cijeli svijet. Ali to je ujedno i čar našeg posla, stalni izazovi i potreba da daš 100 posto od sebe. Kao i u nogometu, inače padaš u drugu ligu.

Sve što ste radili tijekom godina bilo je dobro praćeno i ulazilo u antologiju. Postoji li s vaše strane neka odgovornost prema gledateljima ili pitanje hoćete li ih razočarati?

- Da, uvijek strepim hoću li razočarati ljude i sebe jer kad zamisliš neku ideju, nikad ne znaš kako će ispasti. Zamislio sam snimiti šest najljepših sela, ali nemam kristalnu kuglu i ne znam što će me tamo dočekati, hoće li lokalci surađivati, hoće li htjeti pred kameru i hoće li biti uštogljeni, hoćemo li naći dovoljno zanimljivosti za 45 minuta... A onda se pitam hoće li to što snimimo tamo biti dovoljno dobro i kad sve to stavimo na hrpu, ima li to uopće ikakvog smisla... Uglavnom 100 pitanja, a isti nazivnik – strepnja hoće li se to svidjeti publici. I to se ponavlja svaki put sa svakim novim projektom. No kad mi postane svejedno, objesit ću kopačke o klin.

Tijekom svojeg radnog vijeka na neki se način osvrćete na društvo i svijet oko nas. Kakvo je stanje u društvu danas u usporedbi s vremenom vaših početaka? U vremenu kada svi gledaju u ekrane, je li lakše napraviti emisiju koja će intrigirati?

- U vrijeme mojih TV početaka imali ste jedan crtić u 19.15, a u 19.30 ulice su bile prazne jer je bio Dnevnik. Nije bilo interneta, a na telki samo par programa. Raj za druženje na kvartovskoj klupici. A danas je medijsko bombardiranje 24/7. Ima onaj Pixarov crtić "Wall-E" iz 2008., gdje je cijelo čovječanstvo odletjelo u svemir, pretili su jer ne hodaju, nego svi bulje u male ekrane. Kad je taj crtić izišao, gledao sam ga s djecom i mislio si: "Ajme kakva bujna mašta." No, nažalost, vrlo je brzo postala sadašnjost. I vrlo je teško napraviti novu emisiju koja će se istaknuti kad te doslovce milijuni drugih emisija čekaju u tvom mobitelu. Više ljudi danas gleda mobitel nego TV, a kad stavimo emisiju na moj YT kanal – KnjazTV, tu treba pobijediti i algoritam, jer on često nameće ljudima što da gledaju. E, to je bitka koju ne znam kako dobiti.

U kakvom ste odnosu s društvenim mrežama, jer na njima uglavnom promovirate svoje uratke? Jeste li svojim radom postali neka vrsta influencera, i to ne onog samoprozvanog, već onog stvarnog, koji svojim pričama intrigira, educira i utječe na televizijsko gledateljstvo? Za mnoge ste pojam kako treba raditi zabavno-dokumentarne uratke.

- Društvene mreže su se toliko razgranale da čovjek ne uspije sve to popratiti. Trebat će nam još jedan planet pun ljudi da za nas prate i pune sve te društvene mreže. Osobno ne stignem ništa stavljati, nego angažiram ljude, jer ako ću biti na društvenim mrežama, onda ništa od mojih TV projekata. Iako mislim da je svaki stanovnik planeta influencer; svatko od nas na neki način utječe na svoju okolinu - naše bake, koje su utjecale, pardon, "influencale" da se čuvamo propuha, pa naši roditelji, naši prijatelji koji su nas uputili na prvu knjigu, prvi album... Tako će biti ubuduće, jer ne znači da će influencer s milju pratitelja više utjecati na mene nego moj susjed Darac, koji svojom dobrom formom proizvodi kod mene hrvatski jal i utječe na mene da počnem trenirati.

Što vam znače osvojena priznanja? Jesu li nagrade poboljšavale vidljivost vaših emisija i omogućavale vam daljnje projekte?

- Nagrade kratkoročno gode egu, ali dugoročno nemaju nikakav utjecaj ni na što. Tapšanje po ramenu je lijepo, ali jednako vrijedno i od neke komisije kao i od slučajnih prolaznika ili teta na placu. A tih potonjih puuuno je više. Oni su gledatelji i za njih radim.

Jednom zgodom najavili ste da radite na serijalu o povijesti hrane. U kojoj je fazi taj projekt?

- Paralelno uz sela radimo i povijest hrane, osam epizoda, zove se "Znamo li što jedemo?". Trebamo dovršiti postprodukciju i završiti sva sela da bismo se mogli vratiti na hranu za koju smo obavili inozemna snimanja. Ostale su nam sada hrvatske lokacije, te naravno montaža i postprodukcija... Uglavnom, ima još mnogo posla.

Kad bismo zašli u svijet mašte, kako bi izgledalo Robertovo selo iz snova? Kakav bi mu bio geografski opis, nadomak moru, planini, čemu drugom ili u kombinaciji? Kakva bi klima prevladavala? Što bi tamo raslo, tko bi tamo živio, što bi se tamo radilo…?

- Moje selo iz snova vizualno bi izgledalo kao Oia na Santoriniju, ali bez toliko turista i bez opasnosti od vulkana. Priroda bi trebala biti kao u Norveškoj, zrak bi trebao mirisati. Lijepo bi bilo da su oko nas sva ona 72 vodopada i svi oni snježni alpski vrhovi Jungfrau, Eiger, Moch, Shilthorn, kao u Švicarskoj. Bilo bi super živjeti negdje gdje je vječito proljeće, gdje nije baš svagdje dostupan signal mobitela da se imamo vremena sastati sami sa sobom, negdje gdje ima domaćih životinja kao kravica na prekrasnim cvjetnim livadama u Švicarskoj. Ljudi bi trebali biti temperamentni, ali da ne pričaju toliko o problemima i politici, to bi isto pomoglo da selo bude ljepše. Samo se nadam da će ovaj serijal potaknuti i hrvatska sela da se prijave u međunarodnu organizaciju Najljepših sela, jer tu se, uz iskustvo, može i puno napraviti na promociji sela. Komisija vam propisuje što morate ispuniti da biste bili "najljepši", što vam onda dovodi turiste i prihod u selo. A to je druga strana medalje – jer tu treba biti pametan i na vrijeme ograničiti broj turista, da ne pojedu svu seosku ljepotu. Ali brend Najljepše selo može osigurati radna mjesta za mlade da ostanu u tom selu i da mu osiguraju budućnost! Primjeri za to su upravo u ovom serijalu.