Cinehill, nasljednik Motovun film festivala ove je godine prvi put održan u cijelosti na novoj lokaciji, u Gorskom kotaru. Ono što sa sigurnošću možemo napisati jest da prijašnji Motovun film festival, a sadašnji Cinehill nikada nisu razočarali, a ove godine Cinehill je uživo predstavljen i riječkim studenticama i studentima. U intervjuu s Igorom Mirkovićem, direktorom festivala, saznali smo jesu li lokacija i naziv festivala jedine novine ili je bilo još ponekog iznenađenja za ovogodišnje posjetitelje te gdje vidi potencijal za suradnju Sveučilišta u Rijeci i Cinehilla.

Je li život rock'n'roll?

- Ovo se zove oštar početak! Da, moja generacija je vjerovala da je rock'n'roll puno više od muzike, da je to životna filozofija koja nas određuje. Za nove generacije glazba više nema tu identifikacijsku važnost, pa se taj osjećaj životne slobode vjerojatno drukčije zove, ali recimo ovako: dok god vjeruješ da je ljepota življenja važnija od love, život je rock'n'roll. Ako stvari gledamo tako – da, ja sam stari rocker.

Završila je jedna era s Motovun film festivalom, ali počela je nova, Cinehill. Ove godine prvi je put održan u cijelosti u Gorskom kotaru. Koja je inspiracija bila za novu lokaciju i kako vidite razvoj festivala nakon 25 godina Motovuna?

- Ima ona stara američka izreka: Koje su tri stvari najvažnije za dobru kuću? Lokacija, lokacija i lokacija. Odabirom Motovuna podigli smo letvicu vrlo visoko, navikli smo ljude da naše filmove prikazujemo na čarobnim mjestima. Kad su našu čarobnu lokaciju preplavili turisti, za nas je ostalo premalo mjesta i znali smo da je vrijeme da se krene dalje. U Gorskom kotaru pronašli smo to nešto isto, a opet drukčije: htjeli smo da naš novi dom također bude atrakcija sam po sebi, ali da bude neusporediv s Motovunom, da bude nešto svježe i novo. Naša je ideja da naš festival mora biti ljetno utočište za filmofile, bijeg od realnosti u kojoj svi živimo. U Gorskom kotaru ima dovoljno mjesta i dovoljno želje da to stvorimo, da napravimo doista jedinstven festival. Posebno nas veseli što je ove godine na našim programima bilo jako puno Goranki i Gorana, to je naš prvenstveni motiv, da malo obogatimo kulturnu ponudu i učinimo život domaćih ljudi ljepšim. Naša misija oduvijek je bila da vrhunski kulturni događaji ne smiju biti isključivi privilegij velikih kulturnih središta.

Vidite li Cinehill, osim kao filmsko uzletište, kao prostor za suradnju i stvaranje obrazovno-kreativne platforme za razvoj vještina filmske industrije u suradnji sa Sveučilištem? Kako vidite tu potencijalu suradnju?

- Apsolutno da. Ono na što smo posebno ponosni jest da je naš festival uvijek bio razvojni projekt za generacije novih profesionalaca u kulturi. Dugačak je popis danas uglednih i poduzetnih umjetnica i producenata kojima je naš festival bio prvo iskustvo s velikim projektima. To svakako želimo zadržati i nastaviti, na taj način naš tim dobiva novu energiju i ostaje u kontaktu s novim idejama, festival zadržava svježinu. Istodobno daje dragocjena iskustva vrijednim ljudima koji počinju. Kako smo novom lokacijom doista nadomak Rijeci, želimo da nas grad i Sveučilište dožive kao svoj festival u punom smislu te riječi. Zato smo za ovo izdanje odškrinuli mogućnosti suradnje na raznim razinama, a vjerujem da ćemo puno konkretniji odgovor moći dati već dogodine.

Društvo se mijenja, nove politike, različiti stavovi, nove generacije koje stvaraju nove izazove. Kako vidite razvoj tih promjena i koliko one utječu na prostor u kojem jeste?

- Vjerujem da živimo najveću promjenu u povijesti, više ne živimo u svojim malim gradovima, nego u globalnom svijetu. Ni jedna generacija prije nas nije proživjela takvu eksploziju mozga. Uz sve fantastične mogućnosti koje to nosi to uključuje i opasnost da veliki pojedu male. Naša misija jest da se borimo i čuvamo za filmove na što više jezika, iz što više zemalja. Na kraju krajeva, i za to da male sredine imaju velike i dobre festivale. Ali, ako se odmaknemo od filozofije, uvijek tu ogromnu promjenu oslikavam ovim primjerom: prvih petnaest godina našeg festivala filmovi su stizali u velikim kutijama, od kojih je svaka težila 30 kilograma. Letjeli su avionima i nemali dio našeg budžeta trošio se na transport. Sada filmovi stižu internetskim mrežama, a prije pet godina prvi put smo prikazali dugometražni igrani film koji je od početka do kraja snimljen mobitelom. Evo, to je ta eksplozija mozga o kojoj govorim.

Koji su najveći izazovi s kojima se suočavate u hrvatskoj filmskoj industriji? Kako se nosite s njima?

- Kako da filmovi opstanu na malom tržištu. Naši filmovi, nažalost, ne mogu računati na ozbiljnu zaradu, pa proces skupljanja novca traje godinama i prijave na desetke natječaja. Tako da glavni izazov nije smisliti i napraviti film, nego ga financirati. Uvijek kažem da je moj posao najljepši na svijetu, ali ta bitka da se nađe lova nije ugodna i često je iscrpljujuća.

Kako vidite svoj utjecaj na mlađe generacije filmaša u Hrvatskoj? Koji su vaši savjeti za mlade redatelje koji tek počinju?

- Znam puno filmaša mlađe i srednje generacije koji kažu da je naš festival bio presudan za njihovo filmsko formiranje i to me, naravno, čini ponosnim. Ono što je moj dojam jest da mlade redateljice i redatelji često imaju osjećaj da su upisom u filmsku školu napravili sve što je trebalo. Važno je razumjeti da je to tek početak velike borbe. Svaki film je velika borba. Umjetnici često nisu probitačni i nametljivi, ali film je igra velikih budžeta i tu bez borbe nema mogućnosti da se stvara. Dakle, važan je talent, umjetničke vizije, ali jednako tako je važno da budu aktivni i agresivni u traženju mogućnosti da se njihove vizije realizira.

Na kojim projektima trenutno radite ili koje biste voljeli realizirati u budućnosti? Postoje li teme ili priče koje biste posebno željeli istražiti?

- Uvijek radite na nekoliko projekata, to su procesi koji traju godinama. Ove sam godine imao premijere dvaju filmova koje sam stvarao iznimno dugo, igranog filma "Slatka Simona" i dokumentarca "Lijepi i dragi ljudi". Sada radim na jednoj ambicioznoj dramskoj seriji, tek sam počeo raditi na jednom igranom filmu, a po glavi mi se mota i jedan dokumentarac. Ali kako nema nikakve šanse da se bilo što od njih pojavi u sljedeće dvije godine, bolje je da još malo odgodimo iznošenje detalja.

Kako biste opisali svoju filozofiju? Što smatrate ključnim elementima dobrog filma?

- Kad bih znao odgovor na to pitanje, svaki film koji radim bio bi dobar i uspješan, a svi znamo da to nije tako. Štoviše, i najveći autori imaju manje sretnih filmova, ponekad čak i težih gluposti. Dobar film je ono nešto često neuhvatljivo. Uzet ću primjer mojeg vjerojatno najvoljenijeg filma, glazbenog dokumentarca "Sretno dijete". Do dana današnjeg nisam shvatio što je to u njemu da ga ljudi i nakon dvadeset godina gledaju sa zadovoljstvom. Da mi je netko u vrijeme kad smo ga snimali, u skromnim uvjetima s malim budžetom, rekao da će živjeti dvadeset i više godina, smatrao bih to znanstvenom fantastikom.

Što nas čeka 2025. na Cinehillu?

- Idemo na dalje i bolje, na više. Prošle smo godine dokazali da u novim uvjetima možemo stvoriti ozbiljan, respektabilan festival s mnoštvom međunarodnih gostiju. Želimo nastaviti u smjeru da se programi prošire po različitim lokacijama Gorskog kotara. Pripremamo ambiciozan program pod radnim naslovom Vizije budućnosti, koji će napraviti presjek kako su filmovi različitih epoha zamišljali budućnost. I, naravno, želimo privući još više gledatelja iz drugih gradova i zemalja, želimo da nas filmofili prihvate kao mjesto gdje u posljednjem tjednu srpnja treba biti.