Bosanskohercegovačkog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca s riječkom adresom, Jasmina Mekića, ove ćemo jeseni gledati u RTL-ovoj televizijskoj seriji "Sjene prošlosti". Gledali smo ga u serijama "Gora", "Nestali", "Ko te šiša", "Kud puklo da puklo", "Larin izbor"...

U seriji tumačite ulogu brokera Šimuna. Koliko se razlikuje od uloga koje ste imali priliku dosad interpretirati?

- U seriji igram lik Šimuna Novaka, uspješnog brokera kojemu je stalo do svog posla, ali to nije ništa prema ljubavi koju osjeća za svoju obitelj, pogotovo kćer, prema kojoj je izrazito topao i obziran. Samozatajan je i dobro čita kako situacije tako i karaktere. Pošten je do te mjere da bi kad bi, naprimjer, shvatio da se u njegovoj firmi događaju malverzacije, bio spreman učiniti pravu stvar makar to ugrozilo njegovu budućnost. Rekao bih da on predstavlja dobrotu u životu. Odrastao je u stabilnoj obitelji i oduvijek je bio uspješan. Dobitnik je stipendija i studirao je u Londonu. Šimun je čovjek snažnog karaktera koji vjeruje da je svaki muškarac odgovaran za svoju obitelj. Mišljenja sam da na svijetu nema dobrih i loših ljudi - postoje samo postupci koje napraviš ili ne napraviš. Nekada su to dobre stvari koje napravimo, a nekada ne. U očima drugih mi onda postajemo dobri ili loši. Jer kad nešto učinimo u životu, obično stojimo iza toga i nema te sile koja bi promijenila moj stav ili mišljenje. Razlikuje li se to od mišljenja drugih ili društveno prihvatljivih normi, to je onda druga stvar. Svi likovi se razlikuju, igrao sam i jedne i druge, a sva razlika je upravo u tim istim postupcima, koji se nekad mjere u gramima, a nekada u tonama.

Zbog kojih vam je karakternih crta Šimun kao lik drag?

- Sigurno je da se Šimun razlikuje od mene u privatnom životu, a ono što me najviše privlači kod njega je ta neka vrsta smirenosti i ozbiljnosti, a ja sam, za razliku od njega, jako temperamentan i nekada neozbiljan. Ne reagira naprvu i dobro važe što će reći. Rekao bih da je na neki način introvert, što se opet razlikuje od mene. Kad interpretiramo neki lik, uvijek krećemo od sebe implementirajući saznanja o liku do kojih smo došli u procesu stvaranja. Moja pojava je početna baza, kao kostur i ligamenti, na koju se onda kaleme osobine lika koji igramo, kao mišići, tkivo i koža. Ti mišići i tkivo su stvari u koje se u procesu zaljubljujemo na neki način i zbog čega "branimo" taj isti lik dok ga igramo. Drag mi je jer nije plošan ili jednodimenzionalan. Nije loš čovjek, ali to je čovjek koji čini pogreške i sigurno ima svoje strahove i demone. Kao što sam naveo u prethodnom odgovoru, postupci nas definiraju, ali je li svaka Šimunova odluka univerzalno ispravna? Ne znam... Ali zato mi se i sviđa.

Što vam je veći profesionalni izazov, glumiti ispred kamere ili na daskama što život znače?

- I jedan i drugi medij na svoj je način izazovan. I jedan i drugi medij izvlače najbolje iz tebe kao glumca. Kazalište i scena živ su organizam, publika je prekoputa tebe, dišeš s publikom i osjećaš je. Ali, svakako, opet moraš imati jaču emociju ili postupak da bi to sve došlo do zadnjeg reda. Na filmu i TV-u je drukčije. Minucioznost se gleda. Pred kamerom ne možeš ništa sakriti. Najmanji pokret očima može sve promijeniti, cijelu namjeru. Kameri ne možeš lagati. Pred kamerom je možda nekad izazovnije upravo zbog toga. Kako pokazati nekome da ti je stalo, da si razočaran, da si u krivu ili u pravu, da voliš ili mrziš upravo jednom gestom. Moraš otići od sebe da bi se opet našao. Koliko god ovo sada zvučalo apstraktno, upravo mi je to velik izazov, na kojem i dalje učim. U kazalištu studiraš karakter, a na filmu i TV-u studiraš postupke, jer na filmu postupci su ti koji te definiraju kao lik. Kroz postupke onda publika vidi tko je kakav.

Koji je najbolji profesionalni savjet koji ste dali studentima kad ste kao asistent radili na Akademiji u Tuzli?

- Kad sam predavao na Akademiji u svojstvu asistenta glume, s 23 godine, još nisam imao toliko iskustva da im dam neki profesionalni savjet. Ali sam znao govoriti da će uspjeh sam doći ako zaista nešto želiš i voliš. U kombinaciji s napornim radom, to bi trebalo nešto značiti. Iza toga stojim i dandanas. Također sam govorio da tvoju nafaku (sudbinu) ne može nitko uzeti. To im je onda skidalo pritisak koji su osjećali. Možeš biti najbolji, ali ako se redatelju ne sviđa tvoj stil za tu specifičnu ulogu ili producentu tvoje lice - neće te angažirati. Čemu se onda sekirati, život ide dalje i neka druga vrata negdje drugdje će se otvoriti. Bio sam na brojim castinzima i dobio sam tek šaku uloga. I uopće se ne uznemiravam. Upravo taj grč ili želja da dobijemo neku ulogu može nas koštati da ostanemo bez tako željenog angažmana. Ako si pošten, radišan, a opet opušten i ideš sa stavom "bit će što bude", imaš veće šanse. Stoga mislim da je to najbolji savjet koji sam im mogao dati i iza kojeg i danas stojim.

Da vam se pruži prilika, biste li ponovo ušli u ulogu profesora na Akademiji?

- Rad na Akademiji mi je uvelike pomogao. Dolazio sam do drugih saznanja, do kojih nisam došao kao student, i prenositi nesebično to znanje najljepši mi je oblik pedagogije. Ali u jednom trenutku shvatio sam da sam premlad da bih propuštao prilike u drugim kazalištima radeći na sebi i istražujući sve što mi se nudi. Htio sam rasti kao glumac, a na kraju što vrijedim kao pedagog ako nemam iskustvo. Pedagogija je divna, ali se ne vidim u tom pozivu, bar ne sada. Možda se vratim tom pozivu u starosti.

Od 2008. profesionalno ste vezani uz Rijeku. Prvak ste drame u HNK-u Ivana pl. Zajca. Hoćemo li vas ujesen, u novoj kazališnoj sezoni, imati prilike gledati u nekoj od predstava?

- Naravno. Prije samog angažmana na seriji "Sjene prošlosti" imao sam premijeru predstave "Glorija" Ranka Marinovića u režiji Senke Bulić. Izvrstan proces i uz divne kolege zadovoljan sam kako sam iznio don Zanu. Svake sezone se uprava trudi zadovoljiti sve parametre istinskog kazališta i dosad smo imali dobrih projekata. Ono što se sprema uskoro je, recimo, nešto što me strašno zanima i moram reći bez pretenzija da se vidim u tome, a to je predstava "Nigdje, niotkuda" prema istoimenom romanu Bekima Sejranovića. Napisana u autobiografskom ključu, to je priča koja prati njegovo odrastanje u Brčkom, studiranje u Rijeci i odlazak u Norvešku. Osim toga naše se kazalište može pohvaliti projektom u kojem sudjeluje 12 partnera iz 11 zemalja s ciljem razvijanja suradnje EU-a i Afrike. Koprodukcija s Nacionalnim teatrom Tunis, gdje ćemo udružiti snage s kolegama iz Tunisa. Tu će biti mjuzikl "Chicago", kao i predstava za djecu naših kolega, suradnika i prijatelja Damira Martinovića Mrleta i Ivanke Mazurkijević.

Biste li se sada upustili u režiranje ili je to uloga koju želite tumačiti samo na ekranu ili u kazalištu?

- Moram priznati da se nekada uhvatim kako režiram scenu u našoj seriji "Sjene prošlosti". S mnogim prijedlozima sudjelujem u stvaranju i pomalo učim. Nikad ne znaš, ali zanimljiva mi je pomisao biti iza kamere. Nekako koketiram s tom idejom, ali pustimo sada tu ambiciju. Imam još puno za raditi na sebi, i u kazalištu i na filmu.

Od koje je važnosti energija koju dijelite s kolegicama i kolegama na glumačkom projektu?

- Izuzetno je važna simbioza u kreaciji. Uvijek sam govorio da je bolje biti u prosječnoj predstavi s divnim kolegama i divnim procesom nego u dobroj s toksičnim kolegama i energijom. Imao sam sreću da je riječki ansambl upravo oličenje pozitivnosti, kao i kolegice i kolege u novoj seriji "Sjene prošlosti". Teško je kliknuti ako nemate partnera ili partnericu s kojima se ne osjećate opuštenima.

Kako se najradije odmarate?

- Obitelj zauzima prvo mjesto i uz obitelj se najbolje odmorim. Volim kad planiramo putovanja skupa, gledamo filmove, ukratko, što god radili, volim da su moji uz mene. Obožavam kad idemo na izlete, a kako imamo sina od četiri i pol godine i dva francuska buldoga, nekad zna biti izazovno, ali na kraju dana puno smijeha, opuštenosti i puno srce. Zapravo puna kuća.

Koji su vam naslovi dragi kad je riječ o knjigama i filmovima, i kako kotira glazba?

- Nikada neću zaboraviti kad je redatelj Dino Mustafić na mojoj trećoj godini Akademije rekao da sve potječe od glazbe. Nekada zna napraviti koncept predstave oko glazbe. Prvo poslušam, a onda dobijem ideju. Na neki način svaka moja uloga ima neki svoj mali soundtrack. Emocija koja okružuje moj lik u danom trenutku proizlazi iz glazbe. Povezujem neke pjesme ili numere uz svoj lik. Kad završim sa studiranjem i učenjem teksta, prelazim na glazbu i što ona znači za mene tada. Ostajem do kasno u noći budan slušajući glazbu, a tome vam može posvjedočiti i moja obitelj. Obožavam dobre filmove, a sada sam u fazi SF-a, a kad su knjige u pitanju, onda je to stručna literatura: Michael Caine "Acting in Film".

Što biste još željeli ostvariti u glumačkoj karijeri?

- Mislim da sve ide svojim prirodnim tijekom i, kao što sam naveo prije, tu i tamo pomislim na režiju, ali mislim da još uvijek rastem i razvijam se u glumačkom smislu i volio bih tom segmentu dati još više pažnje u budućnosti. n