Francuski glumac Alain Delon umro je u dobi od 88 godina, pet godina nakon što je pretrpio moždani udar 2019., izvijestili su u nedjelju francuski mediji.

Bio je lošeg zdravlja i rijetko je napuštao svoje imanje u Douchyju, u francuskoj regiji Val de Loire.

Njegova djeca objavila su da je umro u noći na nedjelju. “Alain Fabien, Anouchka, kao i (njegov pas) Loubo, s velikom tugom objavljuju odlazak oca. Mirno je umro u svojoj kući u Douchyju, okružen djecom i obitelji", objavila je obitelj.

Delon dospio je na naslovnice u ljeto 2023. kada je njegovo troje djece podnijelo tužbu protiv njegove partnerice Hiromi Rollin zbog iskorištavanja njegovog slabog stanja. Svađa je nastavljena preko medija i sudova oko zvijezde koja je bolovala i od limfoma.

U travnju 2024. sudac je stavio Delona pod pojačano skrbništvo, te više nije imao punu slobodu upravljanja svojom imovinom.

Već je prije bio pod zakonskom zaštitom zbog zabrinutosti za njegovo zdravlje i dobrobit. Otac je četvoro djece.

Rođen nedaleko Pariza 8. studenoga 1935., Delon je udomljen s četiri godine nakon što su mu se roditelji razveli.

Barem je jednom pobjegao od kuće i nekoliko je puta bio izbačen iz internata prije nego što se sa 17 godina pridružio marincima i služio u Indokini pod francuskom vlašću.

I tamo je upao u probleme zbog ukradenog džipa.

Vrativši se u Francusku sredinom 50-ih, radio je kao nosač na pariškoj veleprodajnoj tržnici hrane i provodio vrijeme u crvenoj četvrti Pigalle prije nego što se preselio u kafiće boemske četvrti St. Germain des Pres.

Tamo je upoznao francuskog glumca Jean-Claudea Brialyja koji ga je odveo na filmski festival u Cannesu, gdje je privukao pozornost lovca na talente koji mu je organizirao audiciju.

Zbog upečatljivih plavih očiju Delona su ponekad nazivali "francuskim Frankom Sinatrom" što je usporedba koju Delon nije volio.

Za razliku od Sinatre, koji je uvijek negirao povezanost s mafijom, Delon je otvoreno priznao svoje 'sumnjive' prijatelje u podzemlju.

U intervjuu za New York Times iz 1970., Delona su pitali o tim poznanstvima, od kojih je jedno bio kralj podzemlja u mediteranskoj luci Marseille.

"Većina njih su gangsteri koje poznajem... bili su moji prijatelji prije nego što sam postao glumac", rekao je.

"Ne brinem se za to što prijatelj radi. Svatko je odgovoran za svoje djelo. Nije važno što radi."

Tjelohranitelj pronađen mrtav

Nakon duge karijere koja mu je donijela legije obožavatelja i mnoge protivnike Alain Delon iza sebe ostavlja bogatu filmsku ostavštinu, uključujući neke od velikih klasika svjetske kinematografije, piše France 24.

Mračan glumački stil, sadržan u izgledu koji mu je priskrbio nadimak "anđeosko lice", karakterizirao je njegov opus iako je Delonov ugled ponekad bio narušen njegovim često burnim privatnim životom.

Ubrzo nakon što je stekao slavu prvim filmskim ulogama, Delonu su se udvarali neki od najvećih autora europskog filma, koji će mu dati ulogu u nekim od najcjenjenijih djela u povijesti kinematografije.

Godine 1960. talijanski filmaš Luchino Visconti dao mu je ulogu u filmu Rocco i njegova braća  dubokom socrealističkom djelu o mukama obitelji iz ruralne južne Italije, dok se pokušavaju probiti na industrijski sjever – što je okrunjeno glavnom nagradom na Venecijanskom filmskom festivalu.

Dvije godine kasnije, još poznatiji talijanski redatelj Michelangelo Antonioni angažirao je Delona u Pomrčini što je donijelo još jednu veliku nagradu žirija, ovaj put na Filmskom festivalu u Cannesu.

Godine 1963. Delon je glumio  u Leopardu, Viscontijevoj raskošnoj adaptaciji remek-djela Leopard Giuseppea Tomasija di Lampeduse i osvojena je Zlatna palma.

Iste godine Delon je prvi put radio s glumcem Jeanom Gabinom u filmu Melodije u suterenu, gdje zvijezda u usponu i etablirana ikona velikog ekrana glume kriminalni dvojac koji planira pljačku kasina u Cannesu.

Najpoznatiji anglofonoj publici po ulozi inspektora Maigreta Georgesa Simenona Gabin je poslužio kao model Delonu.

Melodije u suterenu ne samo da su dobile pohvale kritičara, već su ostvarile i komercijalni uspjeh – prodanih 3,5 milijuna ulaznica.

Međutim, kada se Delon pokušao plasirati na najveće tržište - ono američko njegova tri holivudska filma doživjela su komercijalne neuspjehe, unatoč velikim zvijezdama poput Deana Martina.

Neinspiriran projektima koji su mu naknadno predloženi, francuska se zvijezda vratila u Europu.

Po povratku u Francusku, Delon se ponovno povezao s nekim starim znancima.

Godine 1969. on i njemačko-francuska glumica Romy Schneider  s kojom je bio u vezi od 1959. do 1963. glumili su u filmu Bazen. Te se godine također ponovno udružio s Gabinom i Henrijem Verneuilom, redateljem filma  Melodije u suterenu u francuskom gangsterskom filmu Sicilijanski klan.

Ali, tek je suradnja s velikanom Jean-Pierreom Melvilleom dovela do najupečatljivijeg filma u Delonovoj karijeri: neo-noir remek-djela Samuraj u kojem je njegov izgled "anđeoskog lica" bio snažan kontrast s ulogom usamljenog, metodičnog ubojice.

Delon i Melville su zajedno snimili još dva filma, Crveni krug i Policajac - oba odišu izrazito mrzovoljnim ozračjem.

U isto vrijeme, Delon je počeo preuzimati producentske uloge, da bi na kraju producirao četrdesetak filmova tijekom svoje karijere. Godine 1981. uzeo je ulogu redatelja, za kriminalistički triler Pour la peau d'un flic.

Režirao je još jedan film, Le Battant, 1983.

No unatoč nedvojbenom profesionalnom uspjehu, nad Delonom je od 1968. visio oblak sumnje.

Te godine njegov tjelohranitelj Stevan Marković pronađen je mrtav na smetlištu.

Naknadno je pronađeno Markovićevo pismo njegovu bratu u kojem je pisalo: "ako poginem, za to su 100 posto krivi Delon i njegov kum Francois Marcantoni" (korzikanski gangster).

Iako je policija dugo sumnjala u njihovu umiješanost u Markovićevo ubojstvo, Delon i njegova tadašnja supruga Nathalie nikada nisu procesuirani.

Do kraja osamdesetih Delon je iza sebe imao već tridesetogodišnju karijeru. Ali unatoč svim hvalospjevima koje je proizveo taj opus  imao je sve veći broj neuspjeha kako je napredovao u kasnoj fazi svoje karijere.

Vitez Legije časti

Nakon nekoliko neuspjeha Delon je 1997. najavio povlačenje iz kinematografije, iako je nastavio s povremenim ulogama.

Ipak, u tom je razdoblju nagrađen nekim od najprestižnijih nagrada koje političke i kulturne institucije mogu dodijeliti.

Godine 1991. tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterrand proglasio ga je vitezom Legije časti. Četrnaest godina kasnije, Mitterrandov nasljednik Jacques Chirac uzdigao ga je u čin zapovjednika zbog njegovog "doprinosa umjetnosti svjetskog filma".

Nije ga samo francuska država okitila počastima. Godine 1995. Berlinski filmski festival dodijelio mu je Zlatnog medvjeda za životno djelo.

Zatim mu je 2019. Filmski festival u Cannesu dodijelio Počasnu palmu.

Canneska odluka da mu se oda počast izazvala je buru posebno feminističkih organizacija koje su ga kritizirale zbog javnih “rasističkih, mizoginih i homofobnih” izjava.

Veliki dio javnosti već se tada otuđio od Delona, ​​čije su navodne veze s kriminalnim podzemljem, navodno prijateljstvo s bivšim čelnikom Nacionalne fronte Jean-Marie Le Penom i reakcionarne izjave o ženama i homoseksualcima znatno utjecale na njegovu reputaciju, piše France 24.

Godine 2008. godine posljednji se put pojavio na velikom platnu, u  komediji Asterix na Olimpijskim igrama.

Unatoč tome što je bio kontroverzan lik, Delon ostaje ikona u umjetničkim krugovima, s eklektičnim nizom istaknutih ličnosti, uključujući Sofiju Coppolu, Quentina Tarantina, Madonnu i Marianne Faithfull, koje su mu nastavile odavati počast.

U francuskoj popularnoj kulturi još uvijek ga se smatra jednim od divova svjetskog filma, zahvaljujući hipnotičkoj, zagonetnoj ljepoti njegovih izvedbi.

Čini se da je Delon bio svjestan svog statusa ikone, s obzirom na njegovu povremenu sklonost da sebe naziva u trećem licu.

Ali progovorio je u prvom licu kada se osvrnuo na svoju karijeru dok je primao Počasnu palmu: “Kada sam započinjao karijeru, znao sam da je najteže trajati, a izdržao sam 62 godine. Sada znam da je najteže otići, jer znam da ću to učiniti", rekao je u suzama.