Julien Temple na Cinehillu 2024.
Samir Cerić Kovačević
1.8.2024., 14:43
VETERAN ROCK-DOKUMENTARIZMA

Bowie je bio jako dosadan, a Sex Pistols su pljuvali i izgledali kao insekti s Marsa

Shane je s jedne strane bio drago dijete, a s druge pravo čudovište

Veteran rock-dokumentarizma Julien Temple bio je posebni gost ovogodišnjeg Cinehill festivala, gdje je otkrio koji su mu bili izazovi u radu s najvećim zvijezdama, tko je od njih bio naporan, a tko ga je ugodno iznenadio. Engleski redatelj na Petehovac je došao kako bi primio nagradu Maverick za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izričaja, što potvrđuje njegov opus, kao i niz anegdota iz života koje je podijelio s festivalskom publikom nakon projekcije jednog od svojih filmova.

Temple se probio 1970-ih dokumentirajući punk-scenu, a poslije je radio filmove i spotove za glazbenike kao što su Sex Pistols, The Clash, The Rolling Stones, David Bowie, Neil Young, Judas Priest, Depeche Mode, ali i pop-zvijezde Duran Duran, Bryan Adams, Whitney Houston i Janet Jackson.

Vjeruje da je film bolji kada ga je teško napraviti, no ono što je prošao s Pistolsima bila je nova razina, od prvog susreta kada ih je u šetnji napuštenim londonskim dokovima vidio kako u jednom od skladišta "uništavaju" glazbu.

“Izgledali su kao insekti s Marsa, tankih nogu, u uskim trapericama, s velikim cipelama, šiljatih glava i u džemperima na pruge koje im je napravila Vivienne Westwood", prisjetio se.

Kada su prestali svirati, pitao ih je bi li mu htjeli napraviti glazbu za film koji je radio za filmsku školu, a oni su ga uz grube psovke odbili i rekli mu da je "pi*ka iz srednje klase". Za mjesec dana su imali koncert na koji je došlo šestero ljudi, među kojima i Billy Idol, Sid Vicious i Siouxsie, a iz pozadine su ih hipiji gađali raznim stvarima.

“Pistolsi su bili jako divlji, dok sam ih snimao, udarali su kameru koju sam skrivećki uzimao s faksa, bacali mi ju iz ruku. Sid je pljuvao po objektivu, a mogao je doista daleko pljunuti. Bilo je teško, ali uzbudljivo, i to mi je vjerojatno promijenilo život", zaključio je.

Osjećaj preživljavanja

Kako Malcolm McLaren nije dopuštao snimanje, morao je svaki put rastaviti kameru, skrivati dijelove u hlače, kaput, časopis i poslije ju sastavljati u WC-u. "Tako je nastao stil punk-filma", kaže Temple, koji i kao 70-godišnjak ne odustaje od punka - za razgovor s publikom uz pivo i cigaretu u ruci odjenuo je "anarhističku košulju", koju je Westwood dizajnirala u povodu singla "Anarchy in the U.K.".

Godinu dana nakon Sex Pistolsa krenuo je The Clash, koji su htjeli da ih on snima, no ubrzo mu je njihov menadžer Bernie Rhodes rekao da mora izabrati između njih i Pistolsa. To nije rekao i članovima benda koji su ga zamrzili uvjereni da ih je napustio usred filma.

“Lošu vibraciju" prilikom svakog susreta osjećao je 25 godina, no sa Strummerom se slučajno opet sreo kada je njegova žena u goste pozvala svoju prijateljicu i njezina novog dečka - bio je to Joe.

Još ga je s vrata "ružno gledao", no kad je vidio da se muči sa sastavljanjem balona za djecu, odlučio mu je pomoći; mučili su se do zore i nakon što su probudili djecu da ga puste uz izlazak sunca, balon se zapalio. Strummer je uskoro u istoj ulici kupio kuću i postali su dobri prijatelji. Zato mu je bilo teško posmrtno snimiti film "Joe Strummer: Neispisana budućnost", koji je zamislio kao bdjenje bliskih prijatelja pjevača The Clasha, koji dijele svoja sjećanja o njemu.

“Bilo je čudno preispitivati prijatelja. Znam da bi me, da je bio živ, vjerojatno udario kad bih mu predložio takav film i ne bi htio sudjelovati u tome", rekao je.

Jedan od filmova prikazanih na Cinehillu bio je i "Glastonbury", koji prati taj festival od njegova početka 1970. do 2005. godine. "Koristili smo puno starih snimaka, ali i puno šetali među publikom jer smo željeli napraviti film iz njihove perspektive, ne iz backstagea velikih bendova", kazao je.

U tom je filmu htio dočarati osjećaj preživljavanja jer u jednom trenutku misliš da moraš što prije otići s tog mjesta, a u sljedećem želiš ostati cijelu noć: "Taj je festival bio kao neko sveučilište za klince, obred sazrijevanja, nešto što morate proživjeti i kroz taj proces naučiti nešto o sebi".

Moć transformacije

Za film "Shane MacGowan: Priča o pjevaču Poguesa" kaže da ga baš i nije bilo lako napraviti jer "Shane je bio Shane", s jedne strane "drago dijete, velikodušan i ljubazan, a s druge pravo čudovište, agresivan i gadan, pa je bilo teško navigirati između njegovih raspoloženja."

On ga je sam tražio da snimi film o njemu, no prvo što mu je rekao, bilo je: "Neću davati nikakve j****e intervjue, idi i napravi film, ti, britanski gade."

“Ja sam Englez, ne Britanac, mrzim riječ 'brit', ali s obzirom na odnos Engleske prema Irskoj kroz povijest, s time sam se morao nositi", dodao je.

Kaže da je ipak vrijedilo jer Shane je bio "neobična duša, znao je reći puno s malo riječi i napisati pravu glazbu za te riječi, što je rijedak dar", a kako je važan u irskoj kulturi, bio je to i film o Irskoj, o odnosu Engleske prema Irskoj.

“Snimati Shanea bilo je kao tražiti snježnog leoparda, da sam ostavio kameru uključenu pet mjeseci, možda bi u jednom trenutku prošao ispred nje", kazao je.

Upravo mu je takav karakter bio i motivacija jer "kad su film i osoba toliko teški, to vas natjera da iziđete iz okvira", pa je u jednom trenutku morao proći mnoge izazove, kao na primjer doći do kasete iz 1985., snimljene u Helsinkiju u pet ujutro, na kojoj Shane govori nevjerojatne stvari. "Svi smo pokušavali dešifrirati što je rekao", dodao je.

Jedan od filmova kojima se predstavio Cinehill publici bio je i "Keith Richards - Postanak vrste", o gitaristu The Rolling Stonesa, koji je, kaže, generalno teška osoba, no družili su se otprije, pa je bilo lako s njime snimati.

“Volio sam Stonese u mladosti, snimao sam im spotove u osamdesetima, kao i Keithovo vjenčanje", rekao je.

Želio je da film završi prije nego što je Keith postao 'rolling stone', pa se fokusirao na njegovo djetinjstvo i Engleskoj nakon rata. "Bilo bi dosadno gledati samo 50 godina turneja po stadionima i odmor na Barbadosu, zanimljivije je vidjeti kako je postao osoba kakva jest."

Surađivao je i s Davidom Bowiejem, snimio među ostalim i "Apsolutne početnike", no kaže da, iako se to mnogima neće svidjeti, bio je na neki način jedna od najdosadnijih osoba koje je upoznao, što je i sam znao priznati, ali je imao nevjerojatnu moć transformacije.

“Pričao bi o nečem dosadnom, a zatim otišao na pozornicu ili intervju i potpuno se transformirao. Išlo mu je najbolje kada se pretvarao da je netko drugi. Ziggy Stardust je puno zanimljiviji od samog Bowieja", smatra Temple.

Kaže da mu smeta što se Bowieja danas smatra nekakvim bogom, kao da nije čovjek, a on sam nije mislio da je dostojan svog brata i sve hvale koju je dobivao. "Imao je sindrom uljeza, ali je bio otvoren idejama, sviđalo mi se raditi s njime."

Moja pobuna

Prema njegovim riječima, nema previše razlika među glazbenicima ovisno o žanru, a jednom kad se probije njihova 'rockstar aura', neki od njih ispadnu super ljudi.

“The Kinks su bili punk prije punka, nisu htjeli odrezati kosu za neki show, BBC nije htio Stonese, pa im je Keith u pismu zaprijetio da će sve zapaliti i razbiti prozore, što je također bilo pomalo punk. Mick je bio draži, ali manje zanimljiv."

Dodaje kako nije volio pop-izvođače ni njihovu glazbu, iako su neki bili u redu, poput Janet Jackson ili Whitney Houston, za koju je mislio da će biti diva, ali je bila čvrsto na zemlji. Primjerice, kada su snimali u New Yorku, njezin izdavač htio je od nje sakriti beskućnike crnim zastorima, no ona ih je sve ljutito maknula, a na letu iz New Yorka u Los Angeles smjestila ga je u prvu klasu. "Nije se smjelo pušiti i kazna za svaku cigaretu bila je tisuću dolara, što njoj nije bio problem. Popušila je dvije cigarete i ponudila meni, pristao sam", kazao je uz smijeh.

Temple se prisjetio i svog odrastanja, uz oca intelektualca i komunista pod utjecajem Drugog svjetskog rata, kojega je "više zanimalo spasiti svijet nego odgajati djecu." "Znao sam da ne mogu postati nekakav bankar ili raditi u korporaciji, pa sam otišao skroz lijevo, u kontrakulturu i rock'n'roll. To je bila moja pobuna."

Svoje dokumentarce vidi kao različite verzije filmova o poslijeratnoj mladeži u Londonu i njihovoj kulturalnoj povijesti. "Uvijek nastojim da film bude jednako o glazbi, ljudima koji su je napravili, društvenim uvjetima i ljudima koji tu glazbu vole."

Danas više ne snima bendove, ponekad vidi neke nove na festivalima, a čini mu se da ponekad rade stvari koje su već viđene.

I dalje ga zanima kombinacija glazbe i slike, pa upravo radi na novom mediju "uranjajućeg iskustva" s četiri golema ekrana koja okružuju gledatelje i uz koje se može plesati uz film. Premijera se očekuje iduće godine u Londonu, uz 50. obljetnicu Sex Pistolsa.

Radi i na filmu kojega se "pomalo srami", o milijarderu i onima koji upravljaju cijelim svijetom iz suludog mjehurića u kojem žive. "Vole se praviti važni, pa se iz njih može svašta izvući", rekao je.