Na ovogodišnjem, 71. izdanju Pulskog filmskog festivala, od 11. do 18. srpnja, Slavonija se istaknula kao tema u trima filmovima, među kojima je i "Sveta obitelj". Kao proizvod koprodukcije hrvatskog Interfilma i srpskog Zillion filma, napeta priča o teroru našeg patrijarhata smještena je u fiktivno slavonsko selo 60-ih. Koscenaristica i redateljica filma, poznata po prvijencu "Sonja i bik" iz 2012., koji je ostvario najbolje kinootvaranje hrvatskog filma u posljednjih deset godina, čini se, opet ima film koji će se pamtiti. Što sve možemo očekivati od te vrlo aktualne drame, otkriva nam Vlatka Vorkapić.

Za početak nam opišite radnju filma; što se događa, tko su glavni likovi i tko sve čini glumačku postavu?

- Gazda Marko, kojeg glumi srpski glumac s holivudskom adresom Nikola Đuričko, njegova žena Ana (Anita Matić Delić) i njihov sin Iva (Ivan Čuić) imućna su i ugledna seoska obitelj. Jednog vrućeg ljetnog dana među nadničarima koji čekaju posao gazda Marko zamijeti mladu siromašnu Janju (Lunu Pilić), siroče iz Bosne. Nakon što nadničari završe berbu suncokreta, gazda Marko ponudi Janji da ostane raditi na njihovu imanju, a uskoro joj ponudi i da se uda za njegova sina Ivu. Janja to prihvaća misleći da će konačno pronaći svoje mjesto pod suncem. Međutim, ubrzo shvaća da je brak na koji je pristala zapravo zamka i da je odabrana samo da upotpuni sliku njihove savršene obitelji, a za tu sliku gazdi Marku potrebna je idealna žrtva. Naravno, nitko se ne rađa kao žrtva, žrtva se postaje. Ni jedan čovjek nije zarobljen u ulozi žrtve poput kukca u formalinu, ali okolnosti, drugi ljudi i sredina često znaju stvoriti od nekih ljudi žrtve. Marko, kao pravi manipulator, zna to prepoznati u ljudima, pa tako i u Janji.

Portretirati zamršene obiteljske odnose sigurno nije nimalo lako. Na koji način ste birali glumce i kakve su izazove morali svladati?

- Za lik Janje sam radila dvodnevnu audiciju, s glumačkim zadatcima i probnim snimanjima. Luna se najviše uklopila i glumački i fizički u napisani lik. Osim što je dobra glumica, Luna je na tim probnim snimanjima nosila neku krhkost i ranjivost, s jedne strane, te zaigranost i naivnost, s druge strane, baš nešto što je bilo potrebno za lik Janje. Nikola sigurno nije tipična podjela za ulogu Marka i to mi je bilo baš izazovno i zanimljivo. Naravno, kad "sklapate" filmsku obitelj, onda je važna, pogotovo na filmu, i fizička sličnost. Nikola Đuričko i Ivan Čuić stvarno izgledaju kao otac i sin. Ono što je važno jest da su svi glavni glumci vrlo studiozno u pripremama i na probama radili na svom liku. To je bilo jako važno i korisno za snimanje ovako produkcijski dosta zahtjevnog filma. S obzirom na to da je radnja smještena u Slavoniju, glavni glumci morali su svladati slavonski dijalekt. Budući da je lik Janje iz Bosanske Posavine, Luna je pak morala svladati taj dijalekt, Ivan Čuić je naučio jahati i pucati iz puške, a Anita Matić Delić morala je raditi svakodnevne seoske poslove, poput čerupanja i čišćenja kokoši. Za ulogu Note, koja je još jedan važan lik u filmu, Judita Franković Brdar morala je naučiti krojiti i šivati na staroj singerici. Meni je inače faza odabira glumaca jedna od najljepših faza u radu na filmu i zato me veselilo da je ovaj film u neku ruku i ansambl-film. Svakako ću pamtiti ovaj film i po radu s brojnim slavonskim glumcima, poput Sandre Lončarić, Selene Andrić, Domagoja Ivankovića, Aljoše Čepla i Vladimira Andrića, da spomenem neke od njih.

Što vas je inspiriralo za stvaranje ovoga filma?

- Ideja za ovaj film zapravo je potekla od scenaristice Slavice Šnur, koja mi je prije nekih petnaest godina ispričala osnovnu početnu ideju za film, koja se bazira na istinitoj priči, koju je pak njoj ispričala njezina mama. Naravno, puno smo verzija scenarija od tada Slavica i ja napisale, ali ta priča bila je poticaj za ovaj film. Osim same priče privuklo me i to što je ovaj film period piece. Ponekad je jako dobro vratiti se u neko drugo vrijeme i ispričati priču koja nas se tiče i danas. Također, režirati film smješten u neko drugo, prošlo, vrijeme oduvijek me zanimalo.

Zašto ste odabrali upravo naslov "Sveta obitelj"?

- Baš direktna inspiracija za naslov je "Sveta slika koja svira", kako su je zvali njezini vlasnici i na koju sam naišla u jednoj slavonskoj kući u kojoj sam snimala dokumentarac. To je zapravo polureljef koji prikazuje Mariju, Josipa i Isusa, a ujedno je i muzička kutija jer ima mehanizam za navijanje. Kad sam vidjela tu "sliku-muzičku kutiju", odmah sam pomislila da to trebam povezati s pričom koju mi je ispričala Slavica Šnur. Tako je film o imućnoj obitelji koja, kako bi očuvala uljepšanu sliku o sebi, ne preže ni od žrtava zapravo dobio svoj naslov. Ta "Sveta slika koja svira" u filmu je dio Anina miraza i zapravo je metafora za ono što Ana pokušava - uporno navijati mehanizam svoje svete obitelji. Međutim, gledatelji će tijekom filma dobro upoznati tu obitelj, i vidjeti da je ta obitelj sve samo ne sveta. Naravno, postoje tu i druge vizualne i narativne asocijacije na sintagmu sveta obitelj, ali to prepuštam gledateljima da primijete ili ne dok gledaju film.

INTERFILM

Opišite nam proces snimanja. Na kojim lokacijama ste boravili i kako ste ih birali?

- S obzirom na to da se radnja filma odvija u jednom fiktivnom slavonskom selu 1960-ih, iako to nije neko točno određeno selo, bila nam je važna autentičnost tog vremena i prostora. Naravno da sam zajedno s dijelom ekipe koji je bio zadužen za taj vizualni segment filma proučavala to razdoblje. Obilazila sam ljude i njihove kuće, s njima razgovarala, gledala fotografije tog razdoblja. Ono što me zaintrigiralo prilikom tih obilazaka bio je dojam koji su ostavljale neke kuće. Bile su to polunapuštene kuće, u kojima nitko više ne živi, kuće koje bi nam možda i iznajmili za snimanje, ali koje su zapravo nefunkcionalne. Ali, koliko god za snimanje nisu bile pogodne, te kuće imale su neku ljepotu koja me fascinirala. Vrijeme je u njima stalo, imale su neku fragilnost, čak i doslovno, nekad kad biste dotaknuli vrata ili dio namještaja, drvo se počelo trusiti. Kao da se upravo baš tu pred vama ta povijest urušavala. To su te neke misli i emocije koje pamtim s pregleda lokacija u pripremama za snimanje. Naše filmsko slavonsko selo stvarno nije bilo jednostavno rekonstruirati. Postoje, naravno, lokacije koje su odgovarale scenariju, ali ih nismo mogli naći u jednom selu, pa je to naše selo na kraju bilo sastavljeno od lokacija unutar devet sela u okolici Slavonskog Broda. U jednom je, recimo, bio dućan, u drugom seoska krčma, u trećem zadružni dom, a glavnu lokaciju, odnosno kuću obitelji gazda Marka, pronašli smo u selu Gornja Bebrina. Nakon snimanja, naravno, slijedila je montaža, tu fazu rada na filmu stvarno jako volim, bilo da se radi o igranom, bilo o dokumentarnom filmu. Ivor Šonje je montirao ovaj film, a s njim sam prije radila na jednom dokumentarnom serijalu. Montažer je na neki način nulti gledatelj filma, prvi s odmakom vidi materijal koji smo snimili. Slaganje snimljenih kadrova u scene, biranje repeticija, odluka o trenutku reza – sve to čini tu fazu baš magičnom. Sve to izgleda naprvu jednostavno, iako je riječ o rasporedu, nevjerojatno je kako samo mala promjena puno znači - u tempu, emociji, naraciji. Montaža je za mene stvarno magično mjesto.

Kako ste uspjeli smjestiti set u 1960. godinu? Postoje li možda neki trenutci sa snimanja kojih se danas rado prisjećate?

- Da bismo postigli izgled sela šezdesetih godina prošlog stoljeća, ceste smo morali posipati zemljom, a gasila se i današnja javna rasvjeta. U interijerima se također vodilo računa o rasvjetnim tijelima, tako da su lampe i lusteri iz tog vremena. Imali smo sreću da Filip Tot, naš direktor fotografije, i njegov otac imaju poveću zbirku originalnih rasvjetnih tijela iz tog razdoblja. Naravno, tu je i odjeća tog razdoblja, pa onda i običaji, koje je trebalo prvo rekonstruirati, a onda i filmski reinterpretirati. Zanimljivo je svakako bilo snimati scenu svadbe, bogatu slavonsku svadbu s trpezom, darovima i pjesmom. Naravno, u filmu se pjevaju i bećarci, ali ne samo u filmu. Na setu nakon dugih sati snimanja statisti su počeli i ekipi pjevati bećarce, pogotovo na račun našeg Filipa Tota. Također, bilo mi je jako simpatično na snimanju kada mi je majstor rasvjete, onako u šali, počeo pokazivati na mobitelu Vermeerove slike i za Totovu fotografiju govoriti da ga asocira na Vermeera. Nije nam Vermeer baš bio neka početna inspiracija, ali sad mislim da ima nešto u tome. Slavonski Vermeer, pa moglo bi se to i tako reći.

Jeste li uzbuđeni zbog Pula film festivala i nadate li se pobjedi?

- Pulski filmski festival ima jednu izuzetnu prednost u svjetskim razmjerima, a to je, naravno, Arena - za mene najljepše kino na svijetu. Gledati s publikom vlastiti film u Areni, pod zvijezdama, čaroban je doživljaj. Nagrade, one su lijepa stvar, ali o njima ne razmišljam unaprijed. Jednostavno, ako dođu, dobro su došle. Ako ne, pa ne radimo filmove (samo) zbog nagrada. Radimo ih, bar ja, da ispričamo neku priču, da sami sebi, a onda i drugima, ako uspijemo, nešto pojasnimo, da prenesemo neke emocije. Pozivam sve da nam se pridruže u nedjelju, 14. srpnja, od 21.30 u Areni, no bit će i drugih projekcija tijekom Pulskog festivala.