Koliko ste puta ove godine imali priliku čuti ili pročitati frazu "beach body", odnosno "tijelo za plažu"? No, što to uopće znači? Što je točno tijelo za plažu? Zar ne bi takvo tijelo trebalo biti opremljeno škrgama i perajama umjesto prstiju te bez tjelesnih rupa u koje se može zavući najsitniji pijesak? To bi bila točnija definicija umjesto one totalno nemaštovite koju smo kao društvo konstruirali, a to je da tijelo za plažu mora biti mršavo, mišićavo i s oblinama na pravim mjestima.

Opsjednuti brojevima

Ako priču sagledamo iz šireg konteksta, dolazimo do pojma tjelesnog ideala, što je veoma stari štos na koji je zbog sveopćeg pritiska što društva, što društvenih mreža, jako lako "pasti", a ako samo malo zagrebemo po površini zvanoj zdrav razum, za shvatiti je da je ta konstrukcija promjenjiva i - lažna. Drugim riječima, definicija idealnog tijela, kao i ljepote općenito, mijenja se kako god pušu kapitalistički vjetrovi, a na kraju dana najviše koristi od toga imaju velike industrije koje gomilaju zaradu na kompleksima koje sami generiraju. Prilično profitabilan krug, zar ne?

Kao društvo smo nevjerojatno opsjednuti mjerama i brojevima, toliko da ponekad na tome gradimo čitav identitet. Kada govorimo o tjelesnim standardima, veoma su nam važne etikete, a identitet se raspada kada više ne stanemo u hlače veličine M. Jeste li primijetili da potom kreću opravdanja: "Ali imam takve doma, još manje, pa stanem u njih." Ako je pak kroj tih istih hlača malo drugačiji i ipak nam bude bolja veličina S, tada se šepirimo kao purani jer, osjećaj je gotovo pa pobjedonosan. No, koga točno želimo time impresionirati? Činjenica je da tjelesni standardi ponekad prate i njeguju viziju mršavog i vitkog tijela, a ponekad onog s izraženijim oblinama, a od naših se tijela očekuje da se poput plastelina tome prilagode. Društveni pritisak takve vrste pogađa pogotovo mlade žene, ali nikada ne treba zaboraviti da je idealno tijelo - nepostojeće.

Tomu da je kao idealno nepostojeće svjedoči upravo sama povijest. Ako pogledamo unatrag, oko 25 tisuća godina, pronaći ćemo jedan od najstarijih primjera ljudske umjetnosti, famoznu Veneru iz Willendorfa. Taj kipić portretira ženu s veoma istaknutim oblinama, a njeno tijelo je kruškolikog oblika. Znanstvenici još uvijek debatiraju predstavlja li njen tjelesni oblik privlačnost ili plodnost. Kako bilo, činjenica je da ta figurica pruža realnu reprezentaciju idealnog ženskog tijela tog doba.

PEXELS

Oko stotinjak i nešto sitno godina prije Krista, imamo jednu drugu priču. Poznat kip Milske Venere prikazuje ženu s manjim grudima i dugim torzom, što je bilo karakteristično za taj period. Štoviše, umjetnici su žene često prikazivali s prirodnim oblinama sve do 17. i 18. stoljeća. Ponovo, još jedan dokaz kako se sama ideja o ljepoti i lijepom tijelu drastično mijenjala.

U 18. stoljeću na vrata je pokucao korzet. Zašto? Pogađate, kako bi se tijela još više - i doslovce ukalupila u neki novi standard. Korzeti su u 18. stoljeću ocrtavali siluetu pješčanog sata, a krajem stoljeća pojavili su se oni kraći, nalik grudnjacima, da bi slijedili novi modni trend haljina s visokim strukom.

Kroz 18. i u 19. stoljeću idealizirano tijelo, posebice ono koje je promovirala modna industrija, bilo je mnogo oblije i "bujnije". Izvrsna ilustracija su crteži američkog umjetnika Charlesa Dane Gibsona, koji je crtao slike visokih žena iznimno uskog struka, ali bujnih oblina, koje su se nalazile kao ilustracije u popularnim časopisima i odašiljali poruku curama i ženama kakva im tijela trebaju biti.

Početak poremećaja

Početkom 20. stoljeća, u svijetu umjetnosti, prikaz ženskih tijela bio je dosta promjenjiv. Dok je Henri Matisse slikao vitka tijela, Picasso je prikazivao ona malo više "bucmasta". Već u 1920-ima, stvari se mijenjaju, a interes se društva, pogotovo zapadnjačkog, počeo okretati k idealu sve mlađeg, atletskog i vitkog tijela, što je trend koji se zadržao više manje do danas, ali u nešto drugačijoj formi.

Tada su se pojavile takozvane "flapper" djevojke koje su itekako utjecale na etabliranje novog trenda, a simultano su vitka ženska tijela počela preplavljivati časopise. Simptomatično, u to doba pojavila se podosta velika epidemija poremećaja prehrane koja će trajati do 80-ih. Istraživači sa Sveučilišta Wisconsin-Madison u radu objavljenom 1997. godine istaknuli su poražavajuću statistiku koja govori da je u tom periodu idealna žena bila ujedno i najmršavija u povijesti SAD-a.

Još jedna statistika objavljena u časopisu Sex Roles 1986. godine ističe da se omjer grudi i struka među ženama prikazanim u časopisima Vogue i Ladies Home Journal smanjio za oko 60 posto između 1901. i 1925.! Da su se poremećaji prehrane pojavili baš u tom periodu, nije ništa neobično, jer se izgladnjivanje činilo vrlo vjerojatno kao jedini način dostizanja zapravo nedostižnog standarda.

Do kasnih 1940-ih spomenuti se omjer ponovo povećao, a otprilike u to doba javio se novi standard kojem su kumovala tijela pin-up modela i glumica poput Marilyn Monroe. Godine 1953. objavljen je i prvi broj časopisa Playboy, a do kasnih 1960-ih standard se vratio otprilike na istu razinu kakva je bila 1920-ih.

Povijesni pomak s preferencije prema mršavijoj građi doveo je do uspona britanskog modela Lesley Lawson, poznate kao Twiggy, i drugih vitkih manekenki koje su postale predvodnice novog tjelesnog standarda, udaljavajući se sve više od pin up modela.

Iako žene više nisu stiskale svoja tijela u korzete, medijske poruke i društveni pritisci da se zadrži "idealno" tijelo i dalje su postojali. Taj ideal sada je mlado i mršavo tijelo, a da bi se to ostvarilo, dijete i ekscesivno vježbanje bili su u punoj snazi. Također, u ovom se periodu bilježio i značajan porast anoreksije.

Iako su slike mršavih žena i dalje dominirale u javnoj sferi, u 1980-ima se naglasak počeo prebacivati na snažna, atletska i oblikovana tijela. To je razdoblje kada je tjelovježba bila u trendu, no ponekad do granice opsesije, ponukane vizurama supermodela poput Cindy Crawford i Naomi Campbell.

Tijekom 1990-ih, ponovo se mijenja priča, pa su sada aktualna veoma mršava, "waif" tijela ("waif" tijelo odnosi se na tijelo vrlo mršave, izgledom krhke osobe, obično žene, koja izgleda nježno i ranjivo). Era devedesetih poznata je i kao "heroin chic", a Kate Moss je oličenje tog trenda, koja je postala svjetski poznato ime zahvaljujući Calvin Klein reklamama ranih 1990-ih. Prema istraživanju objavljenom u časopisu Current Psychiatry Reports, anoreksija je tijekom ove dekade bila povezana s najvišom stopom smrtnosti među svim mentalnim poremećajima.

Otprilike u isto vrijeme kada je anoreksija divljala, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) počela je upozoravati na rastuću globalnu epidemiju pretilosti. U načinu na koji su se tijela počela prikazivati u medijima počela se uočavati veoma oštra podjela: ekstremna mršavost se slavila i poticala, dok su se krupnija tijela isticala kao nezdrava i loša. Zahvaljujući tome, razvila se jedna podosta toksična binarna prizma.

Do kraja 2010-ih trend je postalo takozvano "Instagram tijelo". Točnije, govorimo o licu bez bora i pora, ali zato s mnogo filera i filtera. U toj dekadi je vodeći trend u svijetu tjelesnih standarda bio onaj koji je stigao direktno s trona obitelji Kardashian, a koji uključuje gotovo natprirodne proporcije pješčanog sata. Sjetimo se samo zaluđenosti s treninzima struka, spavanjem s prianjajućom folijom oko struka i sličnim egzibicijama, sve samo ne bi li se približili tijelu kakvo ima Kim. Od ženskog se tijela tad očekivalo da bude mršavo, ali ne previše, s velikim grudima i stražnjicom, a uz to i ravnim trbuhom. Upravo zato jer tomu najviše kumuje genetika, sve je više žena za takav izgled odlazilo pod nož jer govorimo o podosta nemogućem pothvatu.

AI modeli

Kada se predvodnica klana, Kim Kardashian, 2022. pojavila na James Corden showu, bitno drugačija i puno mršavija, ta pojava označavala je svojevrsni početak novog trenda. Implantatima u stražnjici je odzvonilo, kao i procedurama poput BBL-a ("Brazilian Butt Lift" odnosno "brazilsko podizanje stražnjice"), a tjelesni standard dobio je ponovo novu staru dimenziju. Štoviše, danas smo ponovo sve bliže estetici devedesetih nego ikada prije.

Živimo u dobu u kojem s jedne strane doista volimo i trudimo se njegovati i slaviti različitost (ili se barem praviti da to činimo), dok se s druge strane više nego ikad čini čak i banalnim govoriti o svim navedenim standardima tijela i ljepote jer se natječemo s nečim kompletno umjetnim, a to su AI modeli. Nakon dekada i dekada jurnjave za standardima ljepote za koje nam je rečeno da i mi možemo tako izgledati ako se jako potrudimo, kako i čemu se sada mučiti stremiti k nečemu što je doista umjetno?

Dovoljno je bizarno to što svoja tijela i lica uspoređujemo s tijelima na internetu koja su većinski rezultat poziranja, svjetla i retuširanja, no kako se natjecati s modelom koji niti ne postoji? Za razliku od tradicionalnog retuširanja i dorađivanja fotografija koje su na društvenim mrežama i u medijima, a koje barem kreću od neke stvarne osobe, AI modeli digitalno su stvoreni da izgledaju idealizirano, bez ljudskih "nedostataka" i jedinstvenosti.

Činjenica je da AI modeli podilaze stereotipima i zapadnjačkim konvencionalnim standardima ljepote, što direktno negativno utječe na percepciju raznolikosti tijela, pa se oni koji ih gledaju, a njihova tijela ne odgovaraju tim standardima, mogu osjećati isključeno ili nedovoljno vrijedno.

Hoće li to još više iskriviti naše već ionako dismorfne poglede na tijelo, ili ćemo zbog njih konačno početi razmišljati racionalno i shvatiti da nam je jedino tijelo potrebno za plažu, ono koje već imamo, u svoj svojoj posebnosti i ljepoti?