Poremećaj pažnje i hiperaktivnost (engl. attention–deficit/hyperactivity disorder = ADHD) je sindrom nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti, prema definiciji medicinskog portala HeMed.

Neki stručnjaci su ranije smatrali ADHD poremećajem ponašanja, vjerojatno zato što djeca obično pokazuju nepažljivo, impulzivno i pretjerano aktivno ponašanje, i zato što često kao komorbidne poremećaje ima poremećaj s prkošenjem i protivljenjem i poremećaj ponašanja. Međutim, ADHD ima dobro utvrđenu neurološku podlogu i nije samo "loše ponašanje".

Prema američkom Nacionalnom Institutu za mentalno zdravlje, ADHD je jedan od najčešće dijagnosticiranih poremećaja kod djece, a simptomi počinju u djetinjstvu i obično se nastavljaju u tinejdžerskim godinama i odrasloj dobi.

Često se javlja s drugim poremećajima i stanjima, kao što su problemi u ponašanju, poremećaji učenja, problemi sa spavanjem, anksioznost ili depresija, što može otežati dijagnosticiranje i liječenje tih stanja.

(Pre)živjeti neurorazličitost

Upravo o tome razgovarali smo s riječkom logopedinjom i integrativnom psihoterapeutkinjom s višegodišnjim iskustvom u radu s djecom i odraslima, Leom Ivančić Žic. Posljednjih se godina specijalizirala za rad s neurorazličitim odraslim osobama, osobama s ADHD-om, autizmom i srodnim neurološkim obrascima. Ivančić Žic vodi vlastiti psihoterapijski kabinet "Logoria", edukacije i podršku za stručnjake i klijente, a nedavno je objavila i knjigu "Stani, diši, pusti, pleši – Kako (pre)živjeti neurorazličitost" koju je stvarala i pisala gotovo dvije godine uz podršku i mentorstvo.

Što vas je potaknulo da napišete ovu knjigu baš sada, u ovom trenutku?

– Knjiga je nastajala iz osobne i profesionalne potrebe. Kao osoba koja je kasno došla do vlastite dijagnoze ADHD-a u tridesetoj, i kao psihoterapeutkinja koja svakodnevno radi s odraslim osobama koje traže smisao u svojim iskustvima, osjećala sam odgovornost, ali i unutarnji poziv, da napišem nešto što bih i sama voljela da sam pročitala ranije u životu. Sada je vrijeme u kojem se svijest o neurodivergentnosti u odrasloj dobi napokon širi, i osjećala sam da je pravi trenutak da se toj priči pridruži i glas iznutra.

Koji je glavni cilj koji ste željeli postići ovom knjigom?

– Glavni cilj bio je osigurati da se neurodivergentni čitatelji osjete prepoznato i podržano. Htjela sam napisati knjigu koja ne donosi samo informacije, već i emocionalnu validaciju koja će pomoći ljudima da razumiju sebe dublje, da prestanu kriviti sebe za stvari koje nisu mogli promijeniti, i da pronađu konkretne alate za kvalitetniji svakodnevni život. Namijenjena je i bliskim ljudima i stručnjacima koji žele bolje razumjeti neurodivergentnost iznutra i iskustveno, a ne samo kroz teoriju.

Kažete da je knjiga "brutalno iskrena". Što je za vas bilo najteže podijeliti s čitateljima?

– Najizazovniji su bili dijelovi koji su uključivali osobne gubitke, zlostavljanje, izazove s mentalnim zdravljem i poremećajem prehrane, osjećaj srama i faze duboke iscrpljenosti. Posebno je teško bilo pisati o razdobljima u kojima sam se osjećala potpuno izgubljeno, a pritom i nevidljivo. Ipak, vjerujem da upravo ti trenuci ranjivosti stvaraju prostor u kojem se i drugi mogu osjetiti sigurno da počnu razotkrivati vlastite priče i rastvarati sram zbog kojeg još nisu bile ispričane.

Zašto smatrate važnim da glas o neurorazličitosti dolazi upravo od onih koji je proživljavaju iznutra?

– Neurorazličitost nije samo skup simptoma, to je duboko utkan način doživljavanja svijeta, odnosa, vremena i vlastitog identiteta. Zbog toga je važno da o tim iskustvima govore ljudi koji ih i sami žive. Samo takav glas može prenijeti nijanse koje se ne mogu iščitati iz stručnih definicija.

Što mislite, koji je najveći mit ili nerazumijevanje o ADHD-u i autizmu kod odraslih osoba?

– Najveći mit je da su to poremećaji koji se "vide u djetinjstvu" i koji nestaju s odrastanjem. Kod odraslih osoba, posebno žena i onih koji su dugo maskirali svoje teškoće, simptomi često ostaju prepoznati tek kada dođe do burnouta ili ozbiljnih kriza identiteta.

I dalje postoji i pogrešna pretpostavka da ADHD znači samo "manjak pažnje", a autizam "manjak empatije", što su oba netočna i štetna pojednostavljenja.

Također, visoko inteligentni i sposobni pojedinci nerijetko prođu ispod radara kao "daroviti" u najbolju ruku, ali bez adekvatne podrške u odrasloj dobi, koja je unutar zdravstvenog sustava nakon punoljetnosti gotovo nepostojeća.

Knjiga spominje i osjećaj srama, tuge i traume. Zašto su ti osjećaji toliko česti kod kasno dijagnosticiranih osoba?

– Zato što ljudi godinama internaliziraju poruke da su lijeni, neodgovorni, preosjetljivi, čudni. Bez objašnjenja, ti se obrasci ukorjenjuju kao sram i sumnja u vlastitu vrijednost. Kad dijagnoza dođe, ona ne donosi samo olakšanje, nego i tugu za svim onim godinama samoprijekora i propuštene podrške. Taj proces emocionalne obrade izuzetno je važan, ali često zapostavljen. Prepušteni su sami sebi da potraže psihoterapijsku podršku privatno, kao i coaching u vidu podrške u svakodnevnom funkcioniranju i organizaciji.

Strategije za život

Koliko je vaše osobno iskustvo s ADHD-om oblikovalo ovu knjigu?

– Potpuno. Knjiga nije napisana "o ADHD-u i autizmu", već iz ADHD-a i suživota s autizmom. Moj način razmišljanja, strukture, stil pisanja, sve to nosi trag mog neurološkog neurorazličitog okvira. To iskustvo je bila osnova, ali i pokretač, jer sam znala da se u tim istim obrascima prepoznaje velik broj ljudi koji traže vlastiti jezik za ono što žive iz dana u dan.

Jeste li se tijekom pisanja vraćali na vlastite krize i prekretnice, i kako ste se nosili s tim emocijama?

– Pisanje je bilo i terapijski i zahtjevan proces. Vraćala sam se na razvod, na trenutke iscrpljenosti i emocionalne dezorijentacije, na izolaciju i zlostavljanje od strane vršnjaka, na gubitak mog psa Boreja koji je bio važan dio mog emocionalnog sustava podrške. Nosila sam se s tim emocijama kroz pauze, kroz rituale, kroz razgovore s bliskim osobama i kroz podršku terapeuta, ali i kroz samu strukturu pisanja, koja mi je pomogla dati smisao onome što sam proživjela.

U knjizi nudite konkretne strategije za svakodnevni život. Možete li izdvojiti one koje su vam se pokazale najkorisnijima?

– Za mene su najvažnije strategije koje uzimaju u obzir oscilacije energije i pažnje. To uključuje planiranje prema kapacitetima, ne samo obvezama, stvaranje rutinskih sidrišta tijekom dana, korištenje vanjskih podsjetnika, dopuštanje odmora i vrijeme za regulaciju. Naučila sam da produktivnost ne dolazi iz strogosti, već iz prilagodbe. To su mikropauze za desetominutne vježbe, šetnje, disanje, planiranje u skladu s fazama menstrualnog ciklusa, podjela stavki s liste zadataka na "hitno i bitno". Više ih dijelim na samom kraju knjige kao praktični dodatak.

Knjiga je strukturirana oko motiva "Stani, diši, pusti, pleši". Zašto baš te riječi i što one simboliziraju za vas?

– Zanimljivo je da su te riječi nastale kao tetovaža na mojoj lijevoj podlaktici puno prije nego se rodila ideja knjige. Te su riječi (p)ostale moj osobni kompas u trenucima preopterećenja. "Stani" je poziv na prekid autopilota, pretjeranog razmišljanja i impulzivnog traganja za dopaminom. "Diši" vraća tijelo u sadašnji trenutak i podsjeća me na alate samoregulacije. "Pusti" na ono što nije moje za nositi i na oslobađanje od (samo)nametnutih očekivanja od sebe i drugih. "Pleši" je poziv na radost, fluidnost i vraćanje sebi. U tom redu riječi nalazi se cijeli proces moje neurodivergentne samoregulacije i proces kroz koji uspješno vodim i svoje klijente.

Postoji li poglavlje koje smatrate ključnim za čitatelje koji su tek u procesu prihvaćanja svoje dijagnoze?

– Poglavlje o tugovanju nakon dijagnoze i integraciji identiteta. U njemu se govori o tome kako je dijagnoza tek početak puta, i da je potpuno prirodno osjećati tugu, ljutnju, pa čak i zbunjenost. Taj proces ne traje tjednima, nego često godinama, i važno je imati suputnik(e) na tom putu, bilo kroz knjige, druge neurodivergentne osobe koje dijele svoje iskustvo, psihoterapiju, neurodivergentnu zajednicu.

Zašto mnoge odrasle osobe dobiju dijagnozu ADHD-a ili autizma tek nakon burnouta ili velikih životnih kriza?

– Zato što sustavi u kojima živimo nagrađuju maskiranje i funkcionalnost, a ne dobrobit. Mnoge osobe nauče preživljavati kroz perfekcionizam, pretjeranu odgovornost ili neprekidno prilagođavanje, sve dok organizam ne kaže "dosta". Tada se počinje tražiti uzrok, i često se dijagnoza pojavi kao odgovor na dugo potisnuta pitanja. Osim toga, prethodno se za simptome kronične preopterećenosti i iscrpljenosti daju pogrešne i površne dijagnoze anksioznosti, depresije i poremećaja ličnosti koje, iako se mogu pojaviti kao komorbiditet, nerijetko prikrivaju stvarni uzrok simptoma u pozadini.

Životinje ključne

Kako mislite da društvo i zdravstveni sustav mogu bolje podržati neurorazličite osobe?

– Prije svega, ranijom i osjetljivijom dijagnostikom. Potrebna je edukacija stručnjaka o specifičnostima neurorazličitosti kod odraslih, pogotovo žena i maskiranih profila, posebice onih s visokim stupnjem inteligencije i manjim pridruženim odstupanjima koji nerijetko prođu ispod radara. Sustavi trebaju prestati kažnjavati "neuklapanje" i umjesto toga omogućiti fleksibilnost, razumijevanje i pristup psihosocijalnoj podršci. To podrazumijeva kontinuiranu podršku coachinga, radne terapije i psihoterapije, ne samo par tretmana akutno. Osim toga, potrebna je multidisciplinarna suradnja kako psihologa i psihijatara, tako i edukacijsko-rehabilitacijskog profila koji se nerijetko zaboravlja nakon dječje dobi kao suradnik u dijagnostici.

Što biste poručili nekome tko je upravo dobio dijagnozu i osjeća se izgubljeno i preplavljeno emocijama?

– Dijagnoza nije kraj, već početak. Dopušteno je osjećati sve, od olakšanja do tuge. Dajte si vremena. Niste sami. I nije prekasno da počnete graditi život koji je u skladu s vašim stvarnim, a ne nametnutim kapacitetima. I imate pravo tražiti podršku u tome.

U knjizi pišete i o ulozi Boreja i Azzurra. Možete li podijeliti kako su vam životinje pomogle?

– Životinje su mi bile i ostale ključni emocionalni resurs. Borej, moj pas, bio je uz mene u svim životnim promjenama, i profesionalno i privatno. Njegova prisutnost bila je stabilizator, često i koregulator kad bih se emocionalno raspadala. Danas bi se njegova uloga nazvala "pas za emocionalnu podršku". Nakon njegove smrti, moj mačak Azzurro unio je novu vrstu bliskosti i podrške. Njihova prisutnost mi je pomogla u regulaciji, predvidljivosti, osjećaju sigurnosti i svakodnevnom funkcioniranju, što je za mnoge neurorazličite osobe ključno. One dane kada sam bila u shutdownu, oni su nerijetko bili povod da se pokrenem i napunim baterije. n