Na razvoj hipohondrije utječu različiti faktori, koji su individualni za svaku osobu. To može biti potreba za pažnjom, strah od smrti, strah koji se pojavljuje nakon smrti bliske osobe. Hipohondrija se može razviti i ako je osoba imala prezaštitničke roditelje te je doživjela svijet kao opasno mjesto.

Također, ako osoba previše istražuje na internetu i učestalo razmišlja o tome, znači da je sklona razvitku hipohondrije. Ljudi koje opterećuju misli o tomu da su teško bolesni često su predmet poruge i nerijetko im kažu da je "sve u njihovoj glavi". No premda najčešće ne boluju od onoga od čega strahuju, u mnogim slučajevima oni zapravo i nisu zdravi. Hipohondrija, koja se danas često naziva zdravstvenom anksioznošću, mentalni je poremećaj koji pojedincima može ozbiljno otežati normalan život. Za osobu koja ima hipohondriju, normalne tjelesne funkcije kao što su otkucaji srca, znojenje i kruljenje želuca simptomi su ozbiljne bolesti ili stanja. Curenje iz nosa, natečeni limfni čvorovi i rane hipohondrima mogu biti ozbiljni problemi. Učestalo provjeravaju tijelo kako bi pronašli bolest. Hipohondri su osobe koje se preko svake mjere opterećuju mišlju da su teško bolesne, a najčešće umišljaju da se radi o bolesti koja može biti fatalna u relativno kratkom roku. Oni često posjećuju liječnike, zabrinuti su, čitaju o svojoj navodnoj bolesti, pregledavaju se i prepipavaju do boli, neprestano mjere tlak ili razinu kisika u krvi. Povremena uznemirenost zbog navodnih simptoma bolesti nije veći problem, ali ponašanje postaje patološko ako takve osobe ništa ne može razuvjeriti i to počne negativno utjecati na kvalitetu njihova svakodnevnog života.

Liječnik obično dijagnosticira zdravstvenu anksioznost ako pacijentov strah od potencijalno teške bolesti traje šest mjeseci ili duže i nakon što testovi i pregledi pokažu da je zdrav. No takva osoba odbija prihvatiti dijagnozu koja bi je trebala osloboditi straha i traži dodatna medicinska ispitivanja. Zbog čega se u nekih razvije takvo stanje, nije posve jasno. Nekoliko je teorija. Glavnu bi ulogu mogli imati genetski faktori, kao i iskustvo teže bolesti u ranoj mladosti. Čimbenik rizika može biti i niz ozbiljnih bolesti u nečijoj obitelji ili u društvenom krugu u kojemu se takve osobe kreću. Premda postoje specifični kriteriji za dijagnozu zdravstvene tjeskobe, nije ju jednostavno postaviti. Mnogi ne žele čuti da imaju mentalni poremećaj, nego inzistiraju na fizičkoj bolesti. Ipak, zdravstvena anksioznost dobro se liječi. Između dvije trećine i četiri petine hipohondara dobro reagira na psihoterapiju, a ostalima, uz psihoterapiju, pomažu lijekovi. Psihoterapija je bez sumnje stresan i dugotrajan proces, no terapija lijekovima djeluje samo dok ih pacijent uzima, zbog čega je treba kombinirati sa psihoterapijom i rezultati neće izostati, kažu stručnjaci.

{embed_infobox_gray}256776{/embed_infobox_gray}