Nisu samo turističke atrakcije: Dario Majetić otkriva povijest i tajne hrvatskih parkova
Sve sam parkove prvo obišao, neke i pedesetak puta, prije nego što sam počeo pisati
Hvaljena knjiga autora Darija Majetića i fotografa Tomislava Markovića "Dragulji Lijepe naše - Parkovi Hrvatske" hrvatskoj je publici službeno predstavljena na 48. Interliberu u Zagrebu. U 21 inspirativnoj priči knjiga predstavlja 8 hrvatskih nacionalnih parkova i 13 parkova prirode.
Djelo zaštićena područja ne promatra samo kao klasična turistička odredišta, nego istražuje njihovu geologiju, povijest i priče skrivene iza prepoznatljivih krajolika. Knjigu je objavila nakladnička kuća Srednja Europa u biblioteci Kulturno nasljeđe, uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Ova je knjiga namijenjena svima koji Hrvatsku žele upoznati malo drukčije. Onima koji su već obišli neke od njezinih najpoznatijih prirodnih znamenitosti, ali žele znati što se krije iza razglednice te onima koji tek planiraju putovanje. Za ljubitelje prirode, planinare i znatiželjnike, ali i za sve koji žele bolje razumjeti koliko su hrvatski nacionalni parkovi i parkovi prirode jedinstveni te koliko je važno da takvi ostanu. U nastavku pročitajte razgovor s Darijem Majetićem.
Kako si došao na ideju da napišeš knjigu o našim nacionalnim i parkovima prirode?
- Reportažni ciklus o parkovima Hrvatske prvo sam napisao za Glas Slavonije, a onda sam uvidio da nedostaje literature koja bi obuhvatila prije svega izletništvo, ideja je bila da to napravim prema konceptu "obiđi i napiši". Neke od tih lokacija obišao sam puno puta, u nekima sam bio samo jednom, no sve sam ih pokušao prikazati na jednostavan, pristupačan način, da svatko tko pročita reportažu dobije opću sliku o tom parku i da se poželi uputiti ili vratiti u njega. U tome mi je s 300 vrhunskih fotografija pomogao poznati pejzažni fotograf Tomislav Marković. Međutim, knjiga ipak nije samo klasični turistički vodič nego i putovanje kroz vrhunsku estetiku zaštićenih područja na kojima se susreću priroda i čovjek, prošlost i sadašnjost preopterećena izazovima materijalizma i masovnog turizma.
Svi tekstovi u knjizi izvorno su objavljivani u Magazinu Glasa Slavonije tijekom nekoliko godina. Kako su zapravo nastajale te priče?
- Priče su nastajale spontano i svaka je imala svoj povod. Pričama živost daju izjave mnogobrojnih aktera, uključujući one planinara, izletnika, stanovnika, zemljoradnika, ravnatelja, rendžera, ljudi koji žive od parkova, ali i onih kojima su parkovi poremetili život. Predgovor knjizi napisao je urednik Darko Jerković, a parkovi hrvatske poredani su kronološki. Na neki način bio je to vrlo zahtjevan projekt, spisateljski, fotografski, organizacijski, grafički i tiskarski. Sve sam parkove prvo obišao, neke i pedesetak puta, prije nego što sam počeo pisati o njima. Nakon svakog putovanja imao sam sve dublje uvide o svakom pojedinačnom parku te našoj domovini u cjelini.
Na svoj se način baviš prirodom, florom, faunom, ljudima i njihovim djelima kroz priče o nacionalnim parkovima i parkovima prirode u Hrvatskoj. Kako je bilo 22 cjeline, poglavlja povezati u zajednički narativ?
- Nisam mario za nezgrapnu podjelu zemljovidnih i prostornih područja jer ih nisam na taj način obilazio. Izbjegavao sam, koliko god se to moglo, koristiti se uobičajenim statističkim podatcima i općepoznatim narativima. Kada sam to činio, nastojao sam ih sintetizirati u širu i dublju sliku parkova, fizičku, duhovnu i ekološku. Obilazeći 30 godina naše najljepše krajolike, pokušao sam stvoriti svojevrsni duhovni vodič kroz glasovite hrvatske prirodne ljepote, čemu je svoj obol dao i fotograf. Obojica o temi znamo puno, pa smo se lako uživjeli u projekt.
Sjećaš li se kojim ste redoslijedom obilazili parkove i možeš li nam izdvojiti neki posebno?
- Ne znam koji sam park prvi obišao i opisao, ali znam da je posljednji bio Nacionalni park Mljet, u koji sam se uputio prije nekoliko godina, u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana. Nakon gradskog sivila i smoga ambijent me očarao, te sam tada definitivno odlučio krenuti u realizaciju "Dragulja Lijepe naše". Materijal sam ponudio izdavačkoj kući Srednja Europa, koja je odradila sjajan posao. Ne mogu izdvojiti ni jedan park posebno, ali se sjećam da mi je jedan prijatelj rekao da je to knjiga za one rijetke sretnike koji šeću mirnim i tihim mjestima, daleko od sukoba i zabluda.
Ekspresivnu sadržajnost postigao si uključivanjem povijesnih elemenata u priče s konkretnog terena. Kako si odabirao podatke kojima je zaokružena cjelina hrvatskih parkova?
- "Nekada sam se morao penjati na opasna i zabranjena mjesta da bih snimio dobar kadar, a otkada se pojavio dron, to mogu napraviti i bez posebnog napora", rekao je fotograf Tomislav Marković. Tako je i meni sa sveprisutnom digitalizacijom i dostupnošću arhiva bilo relativno lako ući u historiografiju promatranih područja. Istraživanje povijesti naših parkova često me je jednako oduševilo kao i njihovo razgledanje. Gotovo svaka priča ima nekoliko povijesnih crtica. Lastovski identitet iskovan je u Lastovskoj buni. Za Vransko jezero ključna je priča o Jusufu Maškoviću, koji nam je u amanet ostavio najbolje očuvani osmanlijski svjetovni objekt u zapadnoj Europi. Medvednica i Zagorske gore imaju svoje utvrde i dvorce. Za Papuk su značajni vlastelini i banditi, a Plitvice je definirao jedan svećenik iz Senja. Posebno povijesno tkanje ispreplelo je Dinaru i rijeku Cetinu, za čije područje arheolozi iz Birminghama dokazuju kontinuitet ljudskog boravka star najmanje deset tisuća godina. Navode da je potez uz Cetinu najvrjedniji neistraženi arheološki bazen na tlu Europe. Nastojao sam što više ući u dubine naše povijesti i tako osnažiti hrvatski identitet u odnosu prema najvrjednijim krajolicima.
Studiozno si se pozabavio ekologijom. Što nam možeš reći o stanju okoliša naših zaštićenih područja?
- Iako se sustav posjećivanja sve češće shvaća kao turizam, on bi samo trebao pomagati lokalnom turizmu. Kada se to potpuno riješi, zaštita okoliša bit će zadovoljavajuća. Masovni turizam, opterećenje infrastrukture, onečišćenje, gradnja i drugi oblici ljudskog utjecaja mogu ugroziti upravo ono zbog čega ljudi u ta mjesta i dolaze. Podsjećam na nekoliko primjera gdje prekomjerni turizam izbacuje ekosustav iz ravnoteže. Zimi je na Mljetu otočna zajednica samodostatna, a ljeti se najmanje jedan kamion otpada dnevno otprema na kopno. Telašćica ima ozbiljnih problema s pitkom vodom i otpadom. Plitvicama gomilanje gostiju stvara razne probleme, uključujući i one povezane s propusnim septičkim jamama. Megalomanski planovi u koliziji su s kapacitetima Lastovskog otočja, a ogorčenost Kornatara modernim turizmom sažeta je u rečenici: "Ljepota i slava Kornate su došle glave." Te i slične primjere detaljnije razrađujem u knjizi.
Knjiga se može čitati i kao svojevrsni turistički vodič. Što te se najviše dojmilo u kontekstu turizma?
- U smislu kulturno-povijesne baštine to je bio obilazak našeg najudaljenijeg naseljenog otoka Lastova u vrijeme poklada. Lastovski poklad esencija je lastovskog identiteta. To je najvažniji kolektivni i duboko intimni događaj. Svi ga slave, svi žive za to. Tko to ne vidi uživo, taj ne vjeruje da takvo što postoji. Poklad nije događaj na koji se pozivaju stranci. Oni koji dolaze rijetki su prijatelji zbivanja ili lastovski iseljenici, ili rijetki "padobranci", poput mene. Obišao sam te opisao i mnogobrojne putove, svjetovne i sakralne građevine. Pješacima će vjerojatno biti zanimljiva povijest izgradnje Premužićeve staze na Velebitu, različitih etapa "Napoleonove ceste", a vozačima priča o cesti koja vodi do vrha Sveti Jure na Biokovu ili zanimljivosti vezane uz "Majstorsku cestu", koja preko Velebita povezuje Liku s Dalmacijom. Priče o Kopačkom ritu i Lonjskom polju neraskidivo su vezane uz rijeku i njezine hirove. Opisujem i mnogobrojne izvore, jezera, okomite litice, najviše vrhove i najdublje jame Hrvatske.
Zbog čega si knjigu nazvao "Dragulji Lijepe naše - Parkovi Hrvatske"?
- Svaki dragulj odlikuje posebna ljepota, boja i rijetkost. Tako je i s parkovima Hrvatske, svaki je poseban i svaki je dragulj za sebe. Od osam proglašenih nacionalnih parkova, Kornate, Mljet i Brijune krasi bogatstvo primorja i podmorja. Kombinacija vode i kamena najljepša je na Krki i Plitvičkim jezerima, a planinsko područje svoju uzvišenost ističe u Paklenici, na Sjevernom Velebitu i Risnjaku. Slično je i s parkovima prirode. Njihova svojstva i trajnost država se obvezala očuvati najvišim stupnjem zaštite, proglasivši ih nacionalnim parkom i parkom prirode.
Rekao si da je najljepše otići u onaj park u koji se prvi put ide. Što si točno pod tim mislio?
- Otkrivanje novih prostora i dimenzija konstanta je koja pokreće pojedinca i društvo. Kretanje kroz demapirani svijet pustolovine koja krijepi duh i održava vitalnost. Zbog modernog sjedilačkog života i preokupiranosti nevažnim stvarima pokušao sam u korice zarobiti najljepše i najvažnije fragmente naše prirode i time pojednostaviti orijentaciju onima koji će ih obilaziti. Nadam se da sam ovom knjigom uspio dati doprinos boljem razumijevanju prirode i ljudi, prošlosti i sadašnjosti, hrvatskih posebnosti i jedinstvenosti. Parkovi su u mojoj percepciji zapravo zajedničko dobro prema kojemu se trebamo odnositi kao prema najljepšem i najrjeđem dragulju.