U povodu 50. obljetnice smrti Leopolda (Lavoslava) Ružičke Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Državni arhiv u Vukovaru organizirali su u Knjižnici HAZU-a predstavljanje knjige prof. dr. sc. Srećka Tomasa "Podrijetlo i mladost nobelovca Ružičke".

Umalo svećenik

Knjiga je plod autorova višegodišnjeg istraživanja života, rada i znanstvenih postignuća hrvatskog kemičara i nobelovca Lavoslava Ružičke, rođenog u Vukovaru 13. rujna 1887. u obitelji češkog podrijetla, a podatci i spoznaje koje sadrži umnogome su preuzeti ili se temelje na arhivskom gradivu i ostaloj dokumentarnoj građi u posjedu Državnog arhiva u Vukovaru, Državnog arhiva u Osijeku, Gradskog muzeja Vukovar i drugih kulturnih i baštinskih ustanova.

Kako je istaknuo ravnatelj Državnog arhiva u Vukovaru Petar Elez, osobita vrijednost knjige je u tome što je autoru, među ostalim, pošlo za rukom detaljno rekonstruirati obiteljsko stablo i život obitelji Ružička u Dalju, Osijeku, Gradištu i Vukovaru te napose ulogu nobelovčeva oca Stjepana Ružičke i ostalih članova obitelji Ružička u društvenom, gospodarskom, javnom i političkom životu tih mjesta.

Recenzentica knjige, dr. sc. Agneza Szabo podsjetila je na osnovne biografske podatke o životu Lavoslava Ružičke, koji se nakon očeve smrti 1891. s majkom Amalijom i mlađim bratom Stjepanom preselio u Osijek, gdje je pohađao osnovnu školu i maturirao 1906. na velikoj klasičnoj gimnaziji, a 1908. je otišao na studij kemije na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu, gdje je bio asistent do 1912. Zatim je do 1957. djelovao na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (ETH) u Zürichu. Istraživao je strukturu piretrina, insekticida dobivenog iz dalmatinskoga buhača, a nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, važnih u industriji mirisa, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu te istraživanjem steroida. Zbog svojih zasluga 1939. je dobio Nobelovu nagradu za kemiju, a 1940. izabran je za počasnog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je u Mammernu u Švicarskoj 26. rujna 1976.

Ravnatelj Državnog arhiva u Osijeku, dr. sc. Dražen Kušen govorio je o arhivskim dokumentima vezanima uz obitelj Ružička, a Srećko Tomas istaknuo je da je svojim višedesetljetnim istraživanjima uspio točno utvrditi podrijetlo obitelji Ružička iz Klatova u zapadnoj Češkoj, odakle se 1817. u Dalj doselio Josef Růžička, po zanimanju krojač, koji se oženio Katarinom Janić. S njom je imao desetero djece, a najstariji je sin Silvestar u braku s Marijom Brević dobio petero djece, među njima i sina Stjepana, oca Lavoslava Ružičke. Među zanimljivostima iz njegove mladosti Tomas je istaknuo da je Lavoslav Ružička kao dječak bio ministrant te je namjeravao postati svećenik, ali nakon što je pročitao knjigu jednog kemičara, odlučio se studirati kemiju, i to izvan Austro-Ugarske, zbog nezadovoljstva političkim odnosima u monarhiji. Kao dokaz Ružičkine povezanosti s rodnim Vukovarom Tomas je spomenuo Ružičkinu donaciju dijela svoje ostavštine gradskom muzeju 1975. i davanje suglasnosti za održavanje Ružičkinih dana u Vukovaru.

Potpredsjednik HAZU-a, akademik Davor Miličić u uvodnom je govoru istaknuo je da je Hrvatska akademija ponosna što je Ružička bio njezin član, kao i druga dvojica Hrvata dobitnika Nobelove nagrade, Vladimir Prelog i Ivo Andrić. Ukupno je 19 nobelovaca bilo u članstvu HAZU-a, od kojih su danas živi kemičari Jean-Marie Lehn, Robert Huber i John Charles Polany, fizičar Carlo Rubbia i antropolog Svante Pääbo.

Nacionalni junak

Akademik Miličić podsjetio je da se dodjela Nobelove nagrade Ružički dogodila iste godine kad je obnovljena hrvatska državnost uspostavom Banovine Hrvatske.

- Dodjela najuglednijeg svjetskog priznanja jednom Hrvatu nije bila tek vijest iz znanstvenih krugova – bila je to legitimacija obnovljene Hrvatske na globalnoj pozornici. Kako su Hrvati doživjeli svog Nobelom ovjenčanog sunarodnjaka Ružičku vidjelo se najbolje u ožujku 1940. kada je posjetio Zagreb, dočekan poput nacionalnoj junaka - kazao je akademik Miličić.

Ružička je tada u Zagrebu održao svoje nobelovsko predavanje koje zbog izbijanja Drugog svjetskog rata nije mogao održati u Stockholmu, pod naslovom ''Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona'', u velikoj dvorani Radničkoga doma na Krešimirovom trgu, pred oko 2000 ljudi. Bilo je to najposjećenije predavanje iz prirodnih znanosti održano u Hrvatskoj, a uz ostale ugledne osobe na predavanju je bio i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

- Zamislimo tu scenu: u Europi već bjesni Drugi svjetski rat, a u Zagrebu vlada apsolutni trijumf znanosti. Vratimo li se u današnje vrijeme, možemo se pitati bi li predavanje jednog znanstvenika, makar bio i Hrvat i nobelovac, izazvalo takav interes. Vjerojatno ne bi, ali naša je dužnost pokušati ponovno odgojiti takvo društvo koje će pred znanjem stajati u redovima - poručio je akademik Miličić. Istaknuo je i zasluge brojnih doseljenih Čeha i Hrvata češkog podrijetla koji su dali znatan doprinos hrvatskoj znanosti, kulturi i društvu u cjelini, uz ostalo i Gustava Janečeka, utemeljitelja moderne hrvatske kemije i farmacije, koji je od 1921. do 1924. bio predsjednik Akademije.