Otvorenje izložbe "Mjesta između" održat će se u petak, 23. listopada, u 19 sati u osječkoj Galeriji Kazamat. Drugu izložbu u sklopu programa "Kustos u gostima" otvaraju kustos Dario Vuger i umjetnica Petra Šabić, a zainteresirani će ju moći razgledati do petka, 6. studenoga.

Pogled na radove Petre Šabić (Zagreb, 1995.) kreće se između boja, linija, znakova i praznina, pokušavajući uspostaviti odnose ondje gdje ih slika tek naznačuje. Upravo u tom prostoru neizvjesne orijentacije, između prepoznatljivog i nepoznatog, vidljivog i zamišljenog, otvara se jedno od ključnih mjesta njezina umjetničkog istraživanja. Kroz već zamjetan niz godina i izložbenih projekata, umjetnica gradi posve osobit izraz koji se nalazi ne samo u prostorima između već prije svega u konzistentnom dekonstrukcijskom odnosu sa samim medijem slikarstva, odnoseći se prema slici sada kao prema ogledalu, poluprozirnoj matrici, prepreci ili prolazu između simboličkih prostora slike kao vizualne činjenice ili osobnog svjedočanstva.

Mreže, grafizmi, piktogrami i simboli u njezinim radovima ne tvore zatvoren interpretacijski sustav i funkcioniraju kao tragovi unutarnjih kretanja, fragmenti osobne kartografije u kojoj se susreću sjećanja, opažanja, asocijacije... Površina slike tako postaje prostorom bilježenja, ali i prostorom mogućih čitanja, odnosno imaginarnih rješenja problematika koje nam nisu u potpunosti poznate ili jasne. Onkraj metafizičke ili puko ekspresivno-pop-artističke težnje, u ovim radovima možemo pažnju obratiti na njihovu patafizičku narav. Parafrazirajući Alfreda Jarryja, ta će patafizika, prije svega, proučavati zakone koji upravljaju iznimkama i tumačiti svemir koji nadopunjuje ovaj naš, odnosno opisati svemir koji se može – a možda i treba – zamisliti umjesto onog tradicionalnog… Motivi se tu međusobno prepleću bez unaprijed određenog narativnog reda, stvarajući promjenjive odnose gustoće i praznine, blizine i udaljenosti, reda i prividnog kaosa.

Pritom slika nije tek nositelj prikaza, nego mjesto na kojem se materijalno i mentalno neprestano dodiruju. Boja, potez i tekstura grade njezinu vizualnu strukturu, ali istodobno upućuju na ono što ostaje izvan neposredno vidljivoga, onkraj i iza prikaza, implicirajući dubinu - ili prazninu - kozmičkih razmjera, ne samo iza slike, već i oko nas. Značenja ne proizlaze samo iz pojedinačnih znakova nego i iz njihovih međusobnih odnosa, kao i iz iskustva promatrača koji ih povezuje u vlastite misaone cjeline.