Izložba “Keramika”: Uspomene na tanjurima i čudesna bića od gline
Mirela Blažević Babić i Marko Babić predstavili ukupno 22 eksponata
Otvorena u osječkoj Galeriji Kazamat, izložba supružnika Mirele Blažević Babić i Marka Babića pod nazivom “Keramika”, koju kustoski potpisuje Lana Skender, donosi ukupno 22 eksponata te dva različita umjetnička pogleda na keramiku - jedan usmjeren prema osobnim uspomenama i obiteljskoj bliskosti, a drugi prema mašti, transformaciji i neobičnim oblicima.
Mirela Blažević Babić (Vinkovci, 1993.), umjetnica koja je završila studij likovne kulture, modul slikarstva, a danas radi kao profesorica likovne kulture i likovne umjetnosti, svoj izraz gradi na predanosti slikarskom mediju. Tradicionalna slikarska vještina za nju je temelj umjetničkog rada, a ovladavanje zanatom mjerilo kojem pridaje osobitu važnost. Ta je usmjerenost ipak otvorena eksperimentu, istraživanju drugih medija i drukčijih nositelja slike. Premda sklona velikim formatima, na ovoj se izložbi predstavlja minijaturama na keramičkim tanjurima, prilagođavajući slikarski postupak intimnosti odabranih prizora.
Tragičan gubitak
Tanjuri, kakvi su nekoć ukrašavali domove, prizivaju prostore odrastanja i svakodnevicu obiteljskog života. Na njihovim površinama umjetnica oslikava uspomene sa starih fotografija: sanjkanje, blagdane, rođendane i igru. Prijenosom na keramiku ti prizori dobivaju novu materijalnu prisutnost, a nekadašnji ukrasni predmet postaje nositeljem osobne povijesti. U središtu ciklusa nalazi se lik brata, čiji je tragičan gubitak umjetnicu usmjerio prema promišljanju prošlosti, obiteljske bliskosti i sreće. Njegova želja da mu naslika portret kao uspomenu na njega dobiva posebno značenje u prvom radu, nastalom prema fotografiji iz 1998. godine, na kojoj uz majku puše svjećice za svoj drugi rođendan. Iz tog prizora izrasta serija u kojoj slikanje postaje načinom održavanja povezanosti i ponovnog približavanja zajedničkim trenutcima.
Strpljivim preslikavanjem fotografskih predložaka umjetnica prošlosti posvećuje novo vrijeme. Svaki naslikani detalj gesta je pažnje prema osobi i životu koji su oblikovali njezin svijet. Osobno iskustvo gubitka tako otvara prostor prepoznavanju vlastitih uspomena i razmišljanju o obiteljskim odnosima koje nosimo sa sobom. Realizam i prepoznatljivost motiva i detalja u srži su njezina slikarskog izraza, a vjernost prizorima čuva njihovu autentičnost i ukorijenjenost u određenom prostoru i vremenu. Ipak, svaki naslikani prizor nosi i trag sadašnjeg pogleda, obilježenog gubitkom i sviješću o dragocjenosti zajedničkih trenutaka.
Mogućnost transformacije
Slikanje tako postaje tihim činom čuvanja bliskosti, u kojem uspomena dobiva opipljiv oblik i svoje mjesto u sadašnjosti.
Marko Babić (Osijek, 1989.), kipar koji je završio studij likovne kulture, u ciklusu malih skulptura od pečene gline oblikuje svijet neobičnih, hibridnih bića. Polazeći od prirodnih oblika, njihovim spajanjem, preobrazbom i neočekivanim odnosima stvara figure koje izmiču poznatim podjelama. Njihova nadrealna pojavnost i prividna besmislenost otvaraju prostor između prepoznatljivog i začudnog, u kojem priroda postaje ishodištem slobodne kiparske imaginacije. Konceptualno polazište ciklusa jest glitch, pogreška u radu digitalnog sustava koja se može očitovati iskrivljenjem slike i nelogičnim preklapanjem oblika. Babić takav poremećaj prenosi u kiparski medij: tijela postaju mjestima susreta nespojivih obilježja, a njihova neobičnost dovodi u pitanje očekivanja promatrača.
U čvrstoj, opipljivoj formi terakote digitalna pogreška dobiva materijalno tijelo, povezujući iskustvo tehnološki posredovanog svijeta s drevnim postupkom oblikovanja i pečenja zemlje. Taj se susret nastavlja u dijalogu s fantastičnim bićima Hieronymusa Boscha, animiranim svjetovima studija Ghibli i hrvatskim bajkama. Umjetnika u tim izvorima privlači mogućnost transformacije, kojom unutarnja stanja dobivaju vidljiv oblik. Čudovišno, zagonetno i apsurdno postaju sredstva promišljanja ljudske psihe, nesigurnosti opažanja i granica prosudbe. Nazivi i izražajne geste figura dodatno usmjeravaju njihovo čitanje, zadržavajući otvorenost različitim tumačenjima. Razlike u obradi površine pridonose karakteru pojedinih bića. Boja i glazura naglašavaju njihovu fantastičnost, a prirodna boja terakote ističe zemljano podrijetlo i neposrednost materijala. Mali format poziva na blizak susret i pozorno promatranje. U tom susretu Babićeve skulpture otkrivaju napetost između razigranosti i nelagode, pretvarajući pogrešku, odstupanje i nelogičnost u mogućnost stvaranja novih značenja.
Spajanje nespojivog
- Zajednička tema ove naše izložbe po materijalu je keramika, ali se onda razdvajamo jer Mirela radi svoje slikarstvo na keramici, a ja figure koje oblikujem trodimenzionalno. Iako mi zapravo dosta utječemo jedno na drugo, tako da smo povezani i u umjetničkom smislu. Inače, glitch je termin iz digitalnog, virtualnog svijeta, a keramika je jedno od starijih zanimanja oblikovanja zemlje. U svojim radovima, dakle, spajam nespojivo; različite dijelove životinja i izmišljene stvari, što je utjecaj bajki, animiranih filmova i neobičnih prizora iz slikarstva Hieronymusa Boscha. Iza svake te mitologije ili bića stoji neka dublja psihologija, a današnje stanje duha ljudi većinom je definirano virtualnim svijetom, tako da se u mojim radovima i tu spaja nespojivo - rekao je Marko Babić.
Izložbu “Keramika”, čije održavanje podržava Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, u Galeriji Kazamat možete pogledati do utorka, 20. listopada, a ulaz je slobodan.
