Roman "Tečaj reinkarnacije" napisao je riječki rock glazbenik i književnik, ili bismo mogli reći rock književnik (!) Vlado Simcich Vava, a objavljen je u izdanju Hene Coma. Priča o ubojstvu, ljubavnom trokutu, nevjeri i nesavršenosti bračnog života sigurno će privući pažnju čitatelja, a razgovor s autorom počinjemo konstatacijom kako je u posljednje vrijeme literarno vrlo aktivan - "Kapetan onkraja" pojavio se 2024. godine, potom prošle godine "Vjetar i zastave" i eto sad i "Tečaj reinkarnacije".

Što je razlog toj, dojam je, pojačanoj aktivnosti?

- Možda perspektiva prolaznosti života iz čijeg izvora crpim neku neprestanu inspiraciju. Ili mi je to samo alibi kojim želim opravdati trenutno skribomanstvo koje me je zahvatilo posljednjih godina, tko zna? Hoću reći da ne osjećam krivnju zbog toga što pišem, bez obzira na možebitno neodobravanje kritike ili publike. U pisanju osjećam slobodu, samostalnost od jata benda. U "Tečaju" sam si dao oduška u fikciji, izostavljajući autobiografske detalje, iako, nemoguće je baš u svakoj rečenici ne izgovoriti sebe, jasno.

Iako novi roman ima "krimić" uvod, vrlo brzo pokazuje se kako nećemo svjedočiti lovu na ubojicu, već analizi odnosa koji su i doveli do zločina. Smatrate li da se baš u ovakvim slučajevima bračne nevjere (a sličnu ste temu obradili i u prethodnom romanu) dobro vide ljudski karakteri, čak i svojevrsni karakter društva?

- Namjerno sam počeo s tom noire uvodnom - pretjeranom bez sumnje - atmosferom kao iz filma, pa potom u nastavku se upustio u objašnjenje neobičnog odnosa koji je doveo do zločina. Nisam imao namjeru kroz taj "iščašeni" odnos dvoje ljudi analizirati karakter društva, zaista ne. Prepustio sam se mašti koja je katkad neumorno, a gdjekad posuđeno radila prekovremeno. Svakako sam tijekom procesa tipkanja udovoljavao isključivo samome sebi, što je pretpostavljam i služilo kao predložak onoj samostalnosti iz prethodnog odgovora.

Koliko vam je trebalo za "slaganje" priče? Kako je bilo graditi te pomalo otuđene, egoistične i samoljubive likove?

- Pa obično najprije skiciram neku labavu verziju scenarija, podložnu konstantim mijenama, a potom, držeći se samo nekih "svetih" dijelova, dodajem ili oduzimam tekstu manje važan ili suvišan glas. Cijeli sustav rukopisa nakon nekoliko mjeseci, tri do četiri najčešće, dobiva jasnije i čvršće konture nakon čega ga ostavljam da odleži. Vraćam mu se istim intenzitetom, ili bih barem tako volio misliti, nakon duže pauze i dograđujem radnju, a pogotovo se koncentriram na likove za koje želim da dobiju vlastite karaktere, poželjne ili nepoželjne, sasvim svejedno. Neki su prikazani romantično, poput oca glavne protagonistice Nede, dok su drugi, kao što ste i sami primijetili, samoljubljivi i pomalo antipatični tipovi koji jure pohotno prema zacrtanom cilju, a što možemo opravdati donekle zaštitnim mehanizmom suvremenog društva u kojem je svaki pojedinac nevjerojatno važan i nezaobilazan. Što je naravno zabluda koju činimo već pri samom odgoju.

Dobri ste i u građenju sporednih likova. Koliko pri pisanju njima posvećujete pažnju?

- I filmski i literarni pristup sporednim likovima je oduvijek bio važan. Ponekad su oni poput roditelja koji usmjeravaju glavnog protagonista prema svijetu s kojim se ima suočiti i pripremiti ga kako je isti uređen. To, međutim, često nailazi na suprotni učinak, zar ne? Sve naučene vrijednosti se poništavaju i svatko na sebe preuzima vlastiti identitet, pa makar on bio na pogrešno izvedenim temeljima. Dakle, prepuštam junaka/junakinju utjecajima izvana, kako moralnim, tako i ideološkim. A onda sve postaje mogućim...

Priča je bolna, ali na jedan tihi, umjereni, laid back način. Gotovo svi likovi, osim Cassandre koja je Amerikanka, su više-manje negativci. Smatrate li da moderno društvo - ne samo hrvatsko - klizi u negativu?

- Ma ne tako strogo, nikako! Živimo u razdoblju gdje cijeli svijet gori, što za posljedicu ima negativne utjecaje na pojedince i skupine. U tom smislu se moralnost rastače u svim smjerovima, nesamostalnost se krije u krdu, oponaša se jezik iz prošlih vremena, anonimnost postaje važnim čimbenikom u javnom prostoru viralnosti, odašilje se signale netrpeljivosti, a na takvo što je teško ostati ravnodušnim. Takvi utjecaji nisu bezazleni ako im se pristupa lakomisleno, s naivnošću. Ali, da, dobro ste primijetili – Amerikanka je prikazana dražesnom, a niti Nedin otac nije daleko od nekakvog zabludjelog idealista zarobljenog u nekom drugom dobu. Možda onda ipak nije sve tako crno?

Jeste li zadovoljni napisanim? Biste li što mijenjali?

- Sad, dok razgovaramo, samozaljubljivo ću konstatirati da sam zadovoljan, no ako me budete pitali to isto za godinu dana, nemojte se iznenaditi ako potpuno promijenim mišljenje i odreknem se samog sebe! Inače, mijenjalo se puno toga u rukopisu. Što mogu zahvaliti urednici Jagni Pogačnik. Mnoga su se poglavlja, u svrhu razumljivosti i tečnosti teksta, linearno lijepila, na čemu je ona inzistirala, a na čemu sam joj itekako zahvalan. Rascjepkanost koju sam gajio u prvotnom pristupu zamijenila je linearnost pripovijedanja, pa samim time i razumljivost narativa.

Što nam dalje spremate na literarnom, a što na glazbenom polju?

- Pred vama nemam tajni pa najavljujem skori izlazak dugo odgađanog, iz objektivnih razloga, novog albuma Turista. U literarnom smislu se veselim novim izdanjima kolega iz Ri Lita, čija će izdanja biti predstavljena također na riječkom festivalu Vrisak. n