Redateljica i autorica knjiga o kazalištu i kulturnoj politici Snježana Banović u svom prvom romanu “Gromova djeca” piše o školi glume, njezinim profesorima i studentima te mehanizmu moći koji određuje tko će biti viđen, a tko žrtvovan, a za Hinu kaže da su neki obrasci te moći na Akademiji vidljivi i danas. Roman “Gromova djeca” objavljen u izdanju Frakture smješten je u izmišljenu školu glume i kazališta, zamišljenu kao prostor slobode i umjetničke preobrazbe, ali prožetu intrigama, poniženjima, zloupotrebom moći i prešućenim nasiljem. Obuhvaća razdoblje nakon Drugog svjetskog rata do 1990-ih. Povijest škole oblikuju odnosi Groma, Vilenika i Strašnoga i njegovih poslušnika te profesora koji studente odgajaju nasuprot onima koji ih lome. Posljedice takva sustava vide se u sudbinama studenata Uplašene, Lutalice, Pube, Vile i Iris, dok sve događaje promatra Ivek, podvornik i tihi kroničar Škole. Na pisanje prvog romana, kaže, potaknuo ju je pisac Bora Ćosić nakon što je pročitao njezinu knjigu o osamdesetima “Kroniku sretnih trenutaka” i ocijenio da je njome već zakoračila iz publicistike u prozu.

- Rekao je da je vrijeme da napišem jednu dobru prozu, jedan roman - kaže Banović. Istaknula je i da joj je poticaj bio skandal s prijavama zlostavljanja prije nekoliko godina na Akademiji dramske umjetnosti. Zanimalo ju je što pojedine nastavnike navodi na zloupotrebu autoriteta u ustanovi koja bi trebala počivati na umjetničkoj slobodi, pa je te odnose moći odlučila književno obraditi. Likovi nisu izravni portreti stvarnih osoba. Banović kaže da se više držala odnosa među ljudima nego njihovih pojedinačnih biografija, a sukobe i napetosti pojačavala je kako bi bili književno uvjerljivi.