Knjigu “Crteži” Damira Karakaša, s radovima od 1991. do danas, objavila je nakladnička kuća OceanMore, a u Galeriji Šira otvarena je izložba s izborom radova iz knjige, zbog čijeg izlaska, kaže autor, osjeća isto uzbuđenje kao kada mu je objavljena prva prozna knjiga.

Djetinjstvo u Lici

- Baš se veselim ovoj knjizi, kao onda kad je prije dvadesetak i više godina izišla moja prva prozna knjiga, koja je bila samizdat - kazao je Karakaš.  Monografija, premda autor radije kaže - knjiga, okuplja crteže iz nekoliko faza: Rani crteži (1991. – 1994.); Portretne studije književnica i književnika (2023. – 2024.); Zagrebačko-brinjski crteži (2024. – 2025.) i Novi crteži (2025. – 2026.). Autori tekstova u monografiji su povjesničari umjetnosti Frano Dulibić i Nevenka Šarčević, a dizajn knjige izradila je Klasja Habijan.

Za izložbu u Galeriji Šira kustosica Nevenka Šarčević odabrala je tridesetak radova.

- Crtao sam od ranih dana, no najviše u nekoliko žanrova koji će biti predstavljeni. Pritom sam neizravno i izravno upućivao na druga područja vizualne, odnosno izvedbene i konceptualne umjetnosti - rekao je Karakaš.

Govoreći o svojim početcima, Karakaš se vratio u djetinjstvo u Lici. Istaknuo je da dolazi s planine te da je njegov otac želio da popravlja televizore ili ga je eventualno mogao zamisliti kako izrađuje portrete pokojnika za nadgrobne spomenike. Svoje prve slike u temperi vješao je na šljive.

- To su mi bile prve izložbe - šljive bi rodile slike. Iz svega toga nastala je knjiga “Kino Lika”, koju sam zapravo zamislio kao Chagallove slike. Dok sam čuvao stoku iznad kuće, izrađivao sam minijaturne drvene kipiće, no likovna akademija za mene je bila preapstraktna - kazao je.

Prvu izložbu imao je 1985. u predvorju novoizgrađene poljoprivredne škole u zagrebačkoj Dubravi, čijoj je prvoj generaciji učenika pripadao. U sjećanju mu je ostala i zgoda kada su pred Božić po snijegu za njim jurili kvartovski mangupi koji su “prodavali cigle”. U bijegu mu je ispala cipela, pa se u đački dom vratio samo s jednom. Najviše je tada, kaže, volio crtati i igrati nogomet.

U srednjoj školi počeo je crtati karikature za novine, za što je i nagrađen. Posebno ga je motiviralo kada je kao mladić osvojio drugu nagradu, odmah iza njemu važnog Ota Reisingera, istaknutog novinskog karikaturista.

U posebnom mu je sjećanju ostala neobična izložba koju je 1992., usred rata u Lici, priredio u pilani u kojoj je sa suborcima spavao i čekao odlazak u akciju. Ugljenom iz peći nacrtao je njihove portrete na daskama i ondje ih izložio. Tog su se dana svemu smijali, no neki su od njih ubrzo poginuli. “Prizori s te izložbe u jeku rata, po velikom snijegu, dok padaju granate i uokolo se puca, još uvijek su mi u svijesti”, kazao je.

Crtanje mu je pomoglo i dok je poslije radio kao novinar crne kronike. Kad je neokrunjeni kralj krivotvorina u bivšoj državi odbio fotografiranje, urednici mu nisu htjeli objaviti intervju bez fotografije. Karakaš ga je zato pozvao na novi razgovor i potajno portretirao u bloku koji je držao na koljenima. Intervju je objavljen s crtežom, no Karakaš je potom napadnut na splitskoj Rivi i završio na Firulama.

- Eto, zamalo sam zbog crtanja izgubio glavu - zaključio je.

Karakaš je poslije izlagao u Splitu i Parizu, gdje je živio sedam godina.

- Kad sam se vratio iz Pariza, svi moji dotadašnji radovi bili su zapaljeni, i to slučajno, tijekom čišćenja tavana na kojem su bili pohranjeni. Ostalo mi je jedino sedam crteža koje sam nekim čudom ponio u Pariz. Rekao sam - napravit ću još bolje. Tako reagiramo mi iz pasivnih krajeva - kazao je.

Teritorij slobode

Upitan može li izdvojiti dva ili tri crteža iz knjige koja za njega imaju posebno značenje, Karakaš je odgovorio da ne može izdvajati crteže, kao ni knjige, jer mu svaki nešto znači.

- Možda bih ipak izdvojio tih sedam crteža iz moje faze prije Pariza koji nisu izgorjeli - kazao je.

Među njima su portreti poštara i violinista, nastali u zagrebačkom sobičku nakon njegova izlaska iz rata.

- Oni su me spasili jer sam vjerovao da i loša poezija može biti bolja od života - rekao je.

Kaže i da je oduvijek volio učiti, proučavati ono što ga privuče i diviti se radovima Krste Hegedušića, Karla Sirovyja, Otta Dixa i mnogih drugih jer vjeruje da se može ići naprijed samo ako se divi nekome s valjanim uporištem.

Iako je danas poznat prije svega kao pisac, Karakaš ističe da nikada nije prestao crtati.

- Crtam, kao što pišem i sviram harmoniku, samo onda kada osjetim strast, bez nje mogu slobodno baciti koplje u trnje - dodao je.

Lika je, kaže, oduvijek bila njegovo formativno ishodište i okvir njegove osobnosti i rada, a važno mu je da njegovo stvaralaštvo bude na strani ljudskosti.

- Književnost je, kao i crtež, glazba i sva umjetnost, teritorij slobode. Za slobodu se moramo neprestano boriti i ne dopustiti da nas život ni na koji način uhapsi - zaključio je.

Izložba u Galeriji Šira traje do 11. rujna. Knjiga “Crteži” bit će predstavljena u nedjelju, 6. rujna, u sklopu Festivala svjetske književnosti. Hina n