Đurđica Čilić: Pokušavam prevagnuti na stranu razumijevanja, ne možemo svijet slagati po našoj mjeri kad on pripada i drugima
Sjećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali su i krhka i nepouzdana
Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek organizirala je u sklopu Osječkog ljeta kulture književnu večer s Đurđicom Čilić, održanu u Maloj dvorani Kulturnog centra.
Intiman svijet
Riječ je o programu “Autori u gostima - GISKO preporučuje”, a omiljena je književnica u razgovoru s novinarkom i urednicom Glasa Slavonije Ivanom Rab Guljaš predstavila svoju novu knjigu autofikcijskiskih priča i zapisa “Vidimo se na papiru”.
Đurđica Čilić rođena je 1975. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Osnovnu je školu završila u Vitezu, a gimnaziju u Zenici. Od 1994. godine živi u Zagrebu, gdje radi na Filozofskom fakultetu kao profesorica polonistike. Piše znanstvene i stručne radove o književnosti te prevodi suvremenu poljsku prozu i poeziju. Autorica je hvaljenih proznih knjiga “Fafarikul” (2020.) i “Novi kraj” (2022.).
- Ja sam tzv. fejsbučna književnica, gotovo sve priče iz “Fafarikula” prethodno sam objavila na Facebooku, a slično je bilo i s “Novim krajem”. Međutim, Facebook je u međuvremenu postao mjesto gdje ljudi bez ikakve odgovornosti i najčešće u afektu iznose svoje stavove, često o stvarima o kojima ne znaju ništa, iznose neke agresivne pozive, svađaju se, pokreću linčeve... Količina dobrih stvari rapidno je opadala u odnosu prema količini negativnih, vrlo toksičnih stvari koje su me zapljuskivale, pa sam odlučila otići s Facebooka. Kad sam to najavila, neke moje čitateljice pitale su me gdje će me moći čitati, na što sam odgovorila “vidimo se na papiru” - kaže Čilić.
Objavljena u nakladi V.B.Z.-a, knjiga “Vidimo se na papiru” čitatelja vodi kroz isti prozni krajolik koji je autorica izuzetno sugestivno opisala u “Fafarikulu” i “Novome kraju”. To je veoma intiman svijet, svijet njezine obitelji, nad kojom lebdi majčina nedavna smrt i očeva bolest, ali život se ne obazire na takve stvari, nego grabi dalje. Dok prati sina na studij u inozemstvo, Čilić se prisjeća svog djetinjstva i studiranja, a kroz priču o ljetovanju kćeri u Karinu u tridesetak redova prelama se posljednjih tridesetak godina života na ovim prostorima. Sjećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali istovremeno krhka i nepouzdana, jednako kao što su to i ljudske veze, oko kojih se autorica, usprkos svemu, svesrdno trudi.
Naravno, to je i naš svijet, nesavršen, proturječan, često okrutan i uskogrudan, ali to nije razlog da se od njega odustane. Đurđica Čilić izvrsna je promatračica i slušateljica, ulazi u stražnja dvorišta, promatra svađu djece u samoposluzi, vidi napuštene životinje, čuje usputne razgovore i iz tih fragmenata kreira tekst koji nam je blizak i prepoznatljiv. Na jednom mjestu kaže: “Imam već dosta godina. O ljudima znam da na agresiju najčešće odgovaraju - nasiljem, na blagost - toplinom.”
Otvorili oči
“Vidimo se na papiru” pokazuje da se kroz svijet može ići s blagošću i razumijevanjem, da se može zagrliti čak i nasilnika koji napada dostavljača i tako ga smiriti, odvesti na hitnu pijane momke s Thompsonova koncerta koji baš ne vole druge i drukčije, nagovoriti mladog navijača koji mrzi pedere da prvi put u životu pročita knjigu, podijeliti svoj stan s majkom i kćeri iz Ukrajine... Zbog toga ova knjiga nije samo uzbudljiva i lijepa za čitanje nego i ljekovita.
- Priče u ovoj knjizi dolaze malo iz moje duše, a malo iz duše ovoga trenutka, koji je pun zastrašujućih, uznemirujućih prizora i događaja, političke konstelacije. S druge strane, ako smo za to otvorili oči, svuda oko nas svako malo nailazimo na činove dobrote, blagosti, nježnosti. Knjigom “Vidimo se na papiru” pokušavam malo prevagnuti na tu stranu razumijevanja. Mislim da je ta ravnoteža u svijetu uvijek manje-više ista, ali su u ovome trenutku glasniji ovi nasilni, agresivni, koji reduktivno promatraju svijet te ga uglavnom nastoje složiti po svojoj mjeri, a ne možemo svijet slagati po našoj mjeri kad on pripada i drugima - rekla je Čilić. n
