S gotovo 9.000 upisanih kulturnih dobara na oko 3,8 milijuna stanovnika, Hrvatska ima približno jedno registrirano kulturno dobro na svakih 425 stanovnika, odnosno oko 235 kulturnih dobara na 100.000 stanovnika.

Ističe to Ministarstvo kulture i medija koje navodi da su u posljednjih tjedan dana trajno zaštićeni i ljetnikovac Zamagna-Kisić u Dubrovniku, Umijeće pripreme tradicijske slastice Podremanca-Vrapčanske slatke svadbene pogače, Memorijalni sklop Krematorija u Zagrebu, a privremeno i dva arheološka nalazišta u Brodsko-posavskoj županiji - Godinjak-Jug i Brđani-Jug te Palača Rapicio u Pazinu i Župna crkva Sv. Vida u Grožnjanu.

Premda zbog različitih nacionalnih sustava zaštite nije moguće izravno uspoređivati broj kulturnih dobara među europskim državama, napominju iz Ministarstva, navedeni omjer potvrđuje iznimnu gustoću i raznolikost hrvatske kulturne baštine - od prapovijesti i antike, preko srednjovjekovnih gradova, raskošne renesansne i barokne arhitekture do industrijskog graditeljstva, a posebnu vrijednost čini i nematerijalna kulturna baština.

Mnoga od tih dobara su vlasništvo građana, a ne isključivo države, jedinica lokalne samouprave, vjerskih zajednica i slično, a Ministarstvo naglašava i da više od 7 od 10 kulturnih dobara u Registru kulturnih dobara čine nepokretna kulturna dobra, "što potvrđuje bogatstvo hrvatske graditeljske, arheološke i povijesne baštine".

Ističe i da se čak četiristotinjak urbanih i ruralnih kulturno-povijesnih cjelina kao što su Dubrovnik, Split ili selo Krapje vode kao jedinstveni broj u registru, bez obzira na to koliko zgrada obuhvaćaju.

Velik broj kulturnih dobara je i na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine

Veliki broj kulturnih dobara upisan je i na UNESCO-ove popise svjetske baštine - ukupno 31 kulturno dobro, a na popisu UNESCO-ovog programa Sjećanje svijeta upisane su četiri nominacije dokumentarne baštine.

Ukupno su upisana 8 nepokretnih i 23 nematerijalna kulturna dobra od čega na Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva 19, na Popis nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita jedno te u Registar dobrih praksi tri nematerijalna kulturna dobra.

Hrvatska je među rijetkim europskim državama koje vode jedinstveni nacionalni elektronički registar kulturnih dobara, a iz Ministarstva napominju i da taj Registar predstavlja jedan od najcjelovitijih javno dostupnih informacijskih sustava jer na jednom mjestu objedinjuje podatke o nepokretnim, pokretnim i nematerijalnim kulturnim dobrima te dijelu arhivske i knjižnične građe. 

Javna dostupnost Registar omogućava građanima, stručnjacima, istraživačima i svim zainteresiranim korisnicima jednostavno pretraživanje podataka. Registar vodi Ministarstvo i svakodnevno ga nadopunjuje i ažurira u skladu s promjenama koje proizlaze iz postupaka zaštite kulturnih dobara. 

Zbog toga broj kulturnih dobara u Registru nije stalan, već se svakodnevno mijenja, a na dan 1. srpnja zabilježena su ukupno 8.992 kulturna dobra. Od toga se 8.651 kulturno dobro nalazi na Listi zaštićenih kulturnih dobara, dok je 341 upisano na Listu privremeno zaštićenih kulturnih dobara.

Registar obuhvaća i Evidenciju dobara od lokalnog značenja, a sastavni dio Registra su i inventarne knjige muzejskih predmeta koje vode javni muzeji, evidencije Hrvatskog državnog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te katalozi javnih knjižnica koji sadržavaju zapise o knjižničnoj građi sa statusom kulturnog dobra.

Za svako kulturno dobro dostupni su podaci o nazivu, pravnom statusu zaštite, registarskom broju, vrsti i klasifikaciji dobra, lokaciji, autoru, vremenu nastanka, nadležnom konzervatorskom odjelu, sažetom opisu, fotografiji, mjerama zaštite i obrazloženju njegove kulturne vrijednosti.

Prostorni podaci o nepokretnim kulturnim dobrima objavljuju se i u sustavu Geoportal kulturnih dobara RH (https://geoportal.kulturnadobra.hr/) na mrežnim stranicama Ministarstva.

Postupak utvrđivanja statusa kulturnog dobra može pokrenuti Ministarstvo po službenoj dužnosti ili na prijedlog fizičke ili pravne osobe. Tijekom postupka provodi se stručno vrednovanje dobra, a prema potrebi pribavljaju se i mišljenja stručnih tijela i drugih nadležnih institucija.