Kroz priču o životu triju žena katalonska književnica Maria Climent stvorila je još jedno dojmljivo svjedočanstvo o borbi žena za ravnopravnost, odnosno o nezavidnom položaju ženskog roda, čak i u demokratski razvijenijim i naprednijim društvima kakvo je katalonsko, odnosno španjolsko.

Oblici ponašanja

Autorica je radnju smjestila u sam kraj prethodnog i prva desetljeća ovog našeg stoljeća, a zanimljiva te na trenutke gorka, a na momente duhovita priča o ovoj obitelji nudi dva neobična i nesvakidašnja oblika ponašanja koji, logično, privlače pažnju okoline u kojoj obitelj živi, a razrješavanje tih zagonetnih epizoda iz života Erne, majke Remei i Marge, čitatelju i njezinim kćerima donosi i konačne odgovore o onom najbitnijem vezanom uz život te katalonske obitelji.

Prva neobičnost dovoljna za u najmanju ruku blago čuđenje kćeri i okoline u kojoj obitelj tada živi, a to je katalonski gradić Arnes, predstavlja odluka u tom trenutku pedesetogodišnje Erne da, svega koji dan po smrti supruga Anadora, proda dio imovine u Arnesu, kupi kuću u toskanskom gradiću San Gimignano i tamo preseli. Njezinim kćerima, a to su tada 27 godina stara Remei i dvadesetogodišnja Marga, ništa nije jasno, ali se posebno i ne zanimaju za taj majčin potez jer su od djetinjstva naviknute na u pojedinim trenucima čudno ponašanje svoje majke pri čemu je vrhunac bio to što je punih devet godina i dva mjeseca njihova majka – šutjela! Počelo je to u trenutku kad je Remei imala pet godina, a Marga još nije bila ni rođena. I onda je, jednog dana, Erne jednostavno progovorila. Kao što je isto tako jednostavno koji dan nakon smrti supruga kćerima rekla kako odlazi jer je kupila kuću u Toskani gdje namjerava živjeti.

Petnaest godina kasnije Marga, s kojom roman i počinje i završava, ima trideset i pet godina, živi u Barceloni gdje radi u jednoj cvjećarnici, stanuje u neuglednom stančiću koji skupo plaća, nema nikakvih ljubavnih veza i u osnovi je vrlo nezadovoljna životom, a s tim se nedaćama bori svojim duhovitim cinizmom i inteligentnom ironijom. Naizgled je druga priča njezina sedam godina starija sestra Remei koja ima devetogodišnjeg sina Tea i u braku je sa studentskom ljubavlju, uspješnim liječnikom Gerardom. Novaca imaju dovoljno i naizgled je sve u redu. No, Remei je bračni život siv i dosadan pa ga za jednog noćnog dežurstva u bolnici, u kojoj rade i ona i Gerard, odluči učiniti zanimljivijim erotskim izletom s mladim tamnoputim stažistom iz Brazila. Kad shvati da je trudna, jasno joj postaje da je s dosadašnjim načinom života gotovo i da će sve morati mijenjati. Samo ne zna što i kako dalje. Povjerava se sestri pa zajedno, između ostalog i stoga što počinju kratki školski praznici, odlučuju na nekoliko dana otići iz Barcelone i to do majke u Toskanu. U tih nekolio dana izbivanja Remei će odlučiti što i kako. No, u tih će nekoliko dana - čega one u tom trenutku i nisu svjesne - doći i do razrješenja svih pomalo čudnih postupaka njihove majke, odnosno čitatelj će biti detaljno upoznat sa zanimljivom i pomalo gorkastom poviješću te obitelji, ponajprije njihove majke Erne.

Naravno, čitatelju ostavljamo da sam otkriva što se dogodilo i zašto je Erne svojevoljno šutjela više od devet godina, odnosno zašto je nedugo po smrti supruga ostavila kćeri i otišla živjeti u Italiju. Climent priču gradi na jednostavan i provjeren način kroz naizmjenično pripovijedanje triju spomenutih žena uspijevajući pritom stvoriti i njihove zasebne stilove pa je tako Marga britka, oštra, cinična i duhovita, Renei je znatno povučenija, čak i konzervativna, a Erne svemu pristupa s distance što postaje razumljivo nakon što otkrijemo cijelu njezinu životnu priču. Darujući svakoj od ovih junakinja svoj prostor za pripovijedanje, autorica je stvorila odličan temelj za kreiranje likova, a povezujući u njihovom pripovijedanju sadašnjost s prošlošću uspjela je objasniti i pojasniti i njihove karaktere, stavove i poglede na život.

Oblik sretnog završetka

Jedna od konstanti njihova života je dugotrajnost procesa emancipacije njih kao žena. To što je bila dio liječničke obitelji te i sama postala liječnica, Erne nije ništa značilo jer u za nju najtežim životnim trenucima nije gledana kao kći i buduća liječnica, već kao "drugotna" žena, kao osoba koja manje vrijedi. Njezina starija kći Remei sama sebi ne smije priznati da je nesretna jer je po mišljenju okoline - sretna. Pa ima muža, sina, kuću, posao... što bi ona više? Marga je, pak, zbog nikad realizirane tinejdžerske ljubavi prema petnaest godina starijem povučenom i dobroćudnom mladiću s kojim bi joj vezu okolina ismijavala, konstantno nezadvoljna i nesretna. Na svu će sreću sve te priče imati jedan oblik sretnog završetka. Samo što sve to ide sporo, sporo i presporo. Toliko sporo da, ustvari, većina života prođe...

Ovaj roman Marie Climent svakako je i roman o brojnim obiteljskim obvezama koje ženu često čine svojevrsnim robom i žrtvom. "Prestaje li žena biti ženom kada postane mati?", pita se u svom predavanju Erne i nastavlja: "Prestaje li biti osoba sa svojim željama i ciljevima u trenutku kada postane mati? Mora li se opravdavati zbog onoga što želi ili zaslužuje nakon što je žrtvovala čitav život da bi je se poštovalo, da je se ne bi propitkivalo?", pita se Erne, a njezina kći Renei, razmišljajući o tome što dalje sa svojim naizgled savršenim brakom konstatira: "Ne može biti gore od ovoga sada, kada se osjećam napola mrtvom, a uz mene je netko tko to uopće ne primjećuje. Ne želim život provesti kao moja mati, koja je ispunjavala svoju dužnost i gotovo", kaže Remei.

“Imali smo obiteljsku himnu” (“A Casa teniem un Himne”) sigurno će, pogotovo kod čitateljica, imati velik broj poklonica, a oklada na pretvaranje ove priče u film ili TV-seriju ima veliku vjerojarnost dobitka. Ovaj roman o trima ženama knjiga je o obiteljskom životu i svemu dobrom i lošem što ga čini. “Život je poput recepta za jelo”, govori u jednom trenutku Ernina talijanska prijateljica Roberta i zaključuje: “Moraš ga napraviti po svojem guštu, dijete. Dorađivati ga, popravljati ga, ponovo ga kušati, sve dok nisi dobila najbolji mogući rezultat.”