Nova knjiga Kristine Kegljen "Djeca Panonije" omaž je generaciji 2000-tih
Prvu promociju svojeg posljednjeg romana "Djeca Panonije", u kojem daje energičan i sirov portret generacije stasale u sjeni tranzicije, koja kroz pankersku supkulturu i DIY etiku traži prostor slobode i otpora provincijalnoj letargiji, autorica Kristina Kegljen održala je na 4. Panonskom festivalu knjige.
Reklo bi se, idealno mjesto za promociju romana u kojem autorica vješto isprepleće motive aktivizma, mladenačkog bunta i prvih ljubavi s turobnom stvarnošću privatizacije i poratnog propadanja, stvarajući autentičnu kroniku maloga grada na početku tisućljeća.
Autorica je roman počela pisati prije pet ili šest godina iz, kako kaže, neke potrebe da sebi objasni na koji je to način naše sjećanje krhko.
“Djecu Panonije" izdao je nakladnik Hena com, a donosi nostalgičnu i napetu priču smještenu u slavonski grad (Slavonski Brod) s početka 2000-ih. Radnja prati dvije djevojke, Megi i Stelu, koje pronalaze utočište u lokalnoj pankerskoj zajednici i istražuju urbani mit o podzemnim tunelima ispod Tvrđave, a isprepleće se s istragom tragičnog događaja.
Naime, u "Djeci Panonije" zapravo se radi o pankerskoj ekipi koja na pragu 2000-ih živi u malom gradu, bavi se aktivizmom, prosvjedima, druži se u parku, to su koncerti, to su pijanke, i autorici je bilo zanimljivo na koji način se to sjećanje na mladost izgubi kad ih život preuzme pod svoje.
- Druga priča iz romana, druga linija radnje, zapravo se bavi urbanim mitom koji je vezan uz Slavonski Brod, ali znam da je i za Osijek to zgodna tema, o podzemnim tunelima koji navodno sežu od naše brodske Tvrđave i pružaju se ispod cijelog grada. Zapravo, drugi dio radnje odvija se u sadašnjosti, i nekako je to istraga koja se provlači kroz te podzemne tunele i kroz cijelu priču o tome razrješava neku tragediju koja se dogodila 2000-ih, toj pankerskoj ekipi - objašnjava Kristina.
Napominje također da ju je zanimalo na koji način funkcionira kolektivno sjećanje, odnosno koliko je ono postojano s obzirom na to da svatko od nas ima neku svoju vizuru svijeta.
- Iako svi živimo možda iste događaje, iste trenutke u istoj atmosferi, ipak su to neke vrlo osobne perspektive na stvari, pa me zapravo ta krhkost između kolektivnog i osobnog zanimala u toj cijeloj priči - tvrdi Kenjeg.
Autorici je zanimljiv i koncept rašomona, odnosno da je istina neuhvatljiva jer postoje različite vizure istog događaja.
Roman je za autoricu zapravo neka vrstu omaža toj generaciji koja je njoj bila formativna, zapravo, generacija u mladosti.
- To su bile 2000-te, kada su vrlo aktivni bili supkulturni pokreti, ne samo u Slavonskom Brodu i Osijeku nego i po cijeloj Hrvatskoj. To su postale cijele male zajednice koje su živjele neke svoje živote izvan nekih svojih kuća i škola. Mislim da postoji jako puno romana koji opisuju osamdesete godine prošlog stoljeća i svi su ih već jako romantizirali, jako smo skloni nekom ružičastom pogledu, makar nismo bili ni blizu toga da živimo te trenutke - naglašava autorica, koja dodaje da su za nju osobno osamdesete fantastično razdoblje, obožava gledati osamdesete u serijama i filmovima, a i knjige je sve već pročitala.
Kaže kako ne zna je li itko na taj način opjevao to razdoblje 2000-tih, tako da je roman "Djeca Panonije" njezin "mali doprinos toj generaciji".
Roman koji počne kao bezazlena pripovijest o alternativnom odrastanju na rubu učmalosti pretače se, poput nabujale vode Save, u muljevite slojeve agonije onih koji su od sebe odustali i onih koji su od sebe otišli. Oprost i crni humor iz opskurnih izvora dovest će istraživačicu misterija ne samo do razrješenja nego i novog životnog rifa.
