Nakon prvijenca, zbirke "Ameba amebi" u nakladi Lux Noctis, autor Matej Gabud ponovno je oduševio javnost svojom senzibilnošću. Sa samo pola zbirke student Filozofskog fakulteta osvojio je prestižnu nagradu "Na vrh jezika 2025." za najbolji rukopis poezije.

Time je 23-godišnji autor stao rame uz rame s prethodnim dobitnicima i renomiranim pjesnicima poput Monike Herceg i Alena Brleka, koji su zauvijek obilježili suvremenu hrvatsku poeziju. Zbirka "Okopavanje" već je u svom polovičnom izdanju zaslužila mjesto među pjesnicima nove generacije, a dok cjelovita zbirka izlazi u svibnju 2026. u nakladi Jesenski i Turk. Kako je žiri odlučio napraviti iznimku za mladu nadu, koji se eksperimenti javljaju u zbirci i zašto je važno "okopavati vlastiti vrt" otkriva Gabud u nastavku.

Što znači "Okopavanje" za tebe osobno?

- Znači proces u kojemu sva svoja sjećanja, ona prošla, sadašnja i ona koja ćemo tek doživjeti, neprestano moramo zalijevati, okopavati i dorađivati. Rekao bih da je to poprilično zahtjevan mentalni rad koji nikada ne prestaje, ali je ujedno i zdrav za nas. Mislim da je jako važno upoznati sebe i svoje osjećaje te ta sjećanja "okopavati" kako bismo postali bolji ljudi.

Kako je izgledao proces pisanja? Tko te ovaj put inspirira i potiče na "okopavanje"?

- Pjesmu stvaram uglavnom na dva načina: ili ona u cijelosti iziđe iz mene pa je dorađujem dva, tri ili koliko god puta bude potrebno, ili mi dođe neki stih pa onda "okopavam" oko tog stiha dok ne dobijem cijelu pjesmu. Ono što se promijenilo, jest da sada puno bolje manipuliram izražajem. Više "seciram" pjesme, izbirljiviji sam, ali onda je i intencija snažnija jer znam točno što želim prenijeti. Što se tiče inspiracije, to su i dalje ljudi koje srećem u životu - oni koji dolaze i odlaze. Ipak, oni koji ostaju su u središtu "Okopavanja"; moja obitelj, posebno majka i baka. U posljednje vrijeme, budući da se suočavam s jednim, rekao bih, iscjeljivanjem, i moji prijatelji zauzimaju dio zbirke. Nedavno me život podsjetio koliko je važno imati dobre ljude oko sebe i koliko oni olakšavaju "okopavanje".

Postoji li među pjesmama neki zajednički faktor ili motiv? Unosiš li i neke stvaralačke novosti?

- Naziv "Okopavanje" proizišao je iz Voltaireove izreke kako "svatko treba obrađivati svoj vrt." Flora i fauna stoga su osnovni motivi, a u zbirci su životinje ljudi i obrnutno. Čovjek je tako i krtica i puž, ali i cvijet. Iz neke ekološke perspektive: svi smo jedno. To mi je zapravo predivno jer ne komuniciramo samo međusobno nego i sa svijetom oko nas, ponajprije s prirodom. Pritom se javljaju i neki moji eksperimentalni pothvati u pjesništvu poput pjesme u fusnotama, zatim pjesme koja se "rasipa" gdje je vizualnost naglašena, a čak ima i jedna dvojezična pjesma pisana s lijeve i desne strane papira, koja se također oslanja na vizualne elemente. Osim flore i faune, rekao bih da je i eksperimentalnost u središtu zbirke, nešto što je sasvim novo za mene.

Matej Gabud

ZRINKA DUVNJAK

S obzirom na mnoge eksperimente, može li se zbrika uopće žanrovski odrediti?

- Teško ju je definirati jer uključuje pjesme u prozi, vizualne pjesme i "klasične" pjesme. Ono što je možda specifično jest da je napisana kao epistolarna zbirka, odnosno u obliku pisama. Postoje dva lirska subjekta, "dragi A" i "dragi E" koji se dopisuju. "Dragi A" je vrlo mlad, temeljen na mojim iskustvima iz djetinjstva, pa je njegov izričaj jednostavniji, možda i infantilniji. Budući da svijet još ne razumije potpuno, on se oslanja na druge da ga objasne. "Dragi E" je odrasli lirski subjekt, također temeljen na mojim iskustvima i kao neka vrsta sadašnjeg mene. On više ne treba druge da mu objasne svijet, nego ga pokušava sam razumjeti i tumačiti. Ipak, svjestan je da bez drugih ne može i da svijet zapravo čine odnosi i ljudi na koje se oslanjamo. Zbog tog razloga "dragi E" je eksperimentalan. On vidi kako svijet postaje složeniji, pa i njegova percepcija, te zbog toga poezija postaje sve zamršenija i kompliciranija.

Što si htio poručiti čitatelju dijalogom između djetinjstva i odraslosti?

- Htio sam pokazati kako zapravo ni u mladosti ni u odraslosti nemamo odgovore na sva pitanja. Ponekad je jednostavno teško nositi se sa životom i njegovim pitanjima, a odrastanjem nužno ne dolaze odgovori, već dolaze samo naša objašnjenja i pokušaji da nečemu damo smisao. No često dolazi i još više pitanja. Sve postaje složenije, slojevitije i razgranatije, upravo sam to htio dočarati.

Što te potaknulo da se prijaviš na natječaj "Na vrh jezika"? Kako je žiri reagirao na polovičnu zbirku?

- Vidio sam prijašnje pobjednike te nagrade i shvatio da su mnogi zadržali svoje mjesto u poeziji i ostavili trag u hrvatskoj književnosti. Među njima je Monika Herceg, jedna od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja o čijoj je poeziji pisala i nobelovka Olga Tokarczuk. Htio sam pokušati i prijavio sam se s devet pjesama, vrlo brzo mi je javljeno da sam ušao u uži izbor te da dostavim cjelovit rukopis u roku od tjedan dana. Rekao sam im da nažalost neću moći jer mi moj stvaralački pristup ne dopušta da u tjedan dana dovršim cijelu zbirku. Mislio sam da ću biti diskvalificiran, međutim, nekoliko dana poslije nazvao me je Kruno Lokotar. Čestitao mi je i rekao da sam dobitnik nagrade. Objasnio mi je da se žiri, u kojem su bili i Marija Andrijašević te Martina Vidaić, jednoglasno složio da moja zbirka zaslužuje pobjedu unatoč tome što nije dovršena te imam deset mjeseci za ostatak. Jako me je razveselio, drago mi je što postoje ljudi koji žele podržati nas mlade i umjetnost koju stvaramo.

Kakav je osjećaj dobiti tako veliko priznanje?

- Osjećaj je doista predivan, pogotovo jer se ponekad pitaš može li ovo taknuti druge, promijeniti ih. Kada dobijete nagradu, to je potvrda da ono što radite zaista dotiče druge. Ovo mi je samo vjetar u leđa da nastavim pisati i izražavati se kao i dosad. Ipak, htio bih naglasiti da ne mora svaka umjetnost biti objavljena da bi bila vrijedna niti mora dobiti nagradu. Svoju prvu zbirku objavio sam samostalno, bez ikakvih priznanja. Pisanje ima terapeutski učinak koji je zapravo najvažniji. Nagrada je samo poticaj stvaranju, ali ne i razlog za stvaranje. Preporučio bih svima da se prijave i pokušaju, čak i ako budu odbijeni jer važno je samo da stvaramo i da se povezujemo.

Među bivšim dobitnicima su i neki tvoji uzori. Koga trenutno čitaš - preferiraš li klasike ili suvremeniste?

- U hrvatskom kontekstu volim Moniku Herceg i Vesnu Parun. Od stranih autora Sylvia Plath imala je velik utjecaj na moje stvaralaštvo, a poslije i Ocean Vuong, koji mi je pomogao da se oslobodim i eksperimentiram s vlastitim izričajem. Trenutno čitam Alena Brleka i njegovu zbirku "Pratišina", čitao sam i antologije kineskog i japanskog pjesništva, a nedavno i Arthura Rimbauda. Mislim da je jako važno da preispitujemo kanon. Trudim se uspostaviti odnos s klasicima i kritički pristupiti njihovim djelima, ali važno mi je uspostaviti i odnos sa suvremenicima. Svi oni zapravo govore o univerzalnim temama, no ipak preferiram suvremenu poeziju jer volim slobodan stih, eksperimentiranje, osjećajnost i pluralizam stilova.

Kakvi su ti planovi za budućnost? Čeka li nas ostatak zbirke ili neki novi eksperiment?

- Volio bih nastaviti pisati poeziju, ali možda bih se okušao i u prozi, bar na osobnoj razini. Htio bih pisati kratke priče, trenutno mi ne dolazi prirodno, ali me zanima kao izazov. Upisao sam stoga radionicu pisanja kratkih priča kod Ivane Šojat, što me jako veseli i vjerujem da ću puno naučiti. Naravno, cijenim prozne autore i prozno pisanje upravo zato što mi to nije blisko u vlastitom izrazu. Što se tiče zbirke, "Okopavanje" bi trebalo izaći u svibnju sljedeće godine u nakladi Jesenski i Turk i tada ću zbirku predstaviti na zagrebačkom festivalu. Jako se veselim ukoričenju i cijelom procesu, a naravno - i reakcijama publike. n