Slavonski ogranak Hrvatskog društva pisaca u petak je u Poetry Caffeu Magis organizirao okrugli stol pod nazivom “Tri na jedan”, gdje je troje autora čitateljima i budućim piscima i spisateljicama približilo i rasvijetlilo tri književna formata – kratku priču, knjigu za djecu i roman.

Savjeti za pisanje

Postoje li prečaci u književnom postupku, koliko su rastezljive granice pojedine forme, kako može izgledati teorijska i praktična priprema i što čini dobrog urednika samo su neka od pitanja s kojima su zainteresirani sudionici suočili iskusne autorice Ivu Bezinović-Haydon i Nikolinu Žabčić te autora brojnih romana, drama i eseja Igora Rajkija. Autorica kratkih priča i nekoliko nagrađivanih te na više stranih jezika prevedenih slikovnica, Iva Bezinović-Haydon kaže da joj je forma kratkih priča najzanimljivija stoga što joj je izazov kada se u malo riječi mora napisati neka zaokružena priča.

- I svaka priča zapravo ima svoju dinamiku, i svaka kratka priča, koliko god kratka bila, mora imati početak, sredinu i kraj, i mora imati zakonitosti koje funkcioniraju unutar priče, neke uzročno-posljedične veze. I vrlo je često, mislim, kod pisanja kratke priče baš problem kako nekakvu širu radnju na što manje riječi uobličiti - tvrdi autorica.

Njezin je savjet onima koji bi pisali kratke priče da, nakon što jednom napišu prvi draft, nakon što natipkaju sve što su htjeli reći, uzmu nekakav vremenski i mentalni odmak od priče i da sebe potpuno isključe iz toga, da svoj ego negdje stave sa strane i da zapravo promatraju priču kao nekakav entitet koji postoji sam za sebe i koji se onda ponaša u skladu s tim nekim zakonitostima u kojima mi više nismo glavni faktor, nego nas priča vodi zapravo u smjeru u kojem bi trebala ići.

- Problem je kod ljudi - najviše možda kod početnika u pisanju - što se jako zaljube u neke svoje riječi i rečenice, a cilj je zapravo pustiti priči da ima svoj život. I vrlo često se događa da baš moramo drastično rezati neke dijelove koliko god lijepo zvučali - poručuje Bezinović-Haydon.

TOMISLAV PRUSINA

Smatra također da je to ograničenje prostora kod pisanja kratkih priča jako važno kod kreativnosti.

- Zapravo, kad čovjek ima slobodne, posve razriješene ruke, onda može nekako odlutati, ali ovako kada imaš ograničenu količinu teksta, ili vrlo često kod pisaca su to rokovi, mislim da te bilo koji način ograničenja zapravo tjera da budeš kreativniji - zaključuje.

Nikolina Žabčić diplomirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i između ostaloga radi kao grafički dizajner, ilustrira i dizajnira naslovnice za knjige, ilustrira autorske slikovnice te izrađuje kratke animirane filmove i gifove za razne projekte. Knjige za djecu i mladež smatra posebnim smjerom i izazovom kad se govori o književnosti.

- Tu doista treba razmišljati o puno aspekata, primarno o njihovu, naravno, uzrastu, kapacitetu shvaćanja i kapacitetu promišljanja. Kada pričamo o oblikovanju same slikovnice i kroz tekst, pa jednako tako i kroz medij slike, one bi se trebale, naravno, međusobno dopunjavati, ali ne s idejom da potpuno ilustracija ispriča sve ono što je i tekst dao. Tako da bih to izdvojila kao nekakav prvi zadatak. Drugo, treba razmišljati i o oblikovanju likova i koloritu. Znači, to su sve pitanja koja se možda najbolje trebaju riješiti prije početka produkcije same knjige. Znači, imamo nekakvu kronologiju rada koja ide od podjela scena do slaganja nekakvog storyboarda, i onda finalno dolazimo u produkciju zasebnih ilustracija za određeni segment teksta - objašnjava Žabčić.

Kreativcima koji su se okušali ili se tek žele okušati u stvaranju slikovnice za djecu ili mladež savjetuje da budu odvažni, jer to je nešto što je jako važno i dobro prihvaćeno.

Autorski pogled

- Rekla bih da je došlo neko vrijeme gdje se potiče ljude da ne teže komercijalizaciji slikovnica, jer postoji različitih žanrova u dječjoj knjizi. Znači, postoji nešto što se prodaje u velikim nakladama, u hiperprodukciji, i to je većinski orijentirano na nekakav diznijevski pristup vizualnom pripovijedanju. I to ima svoje kvalitete, ali jednako tako tu postoji i neka generična linija. I onda, opet, postoje nekakvi malo alternativniji pristupi autora vizualnom oblikovanju koji tjeraju dijete da razmišlja. Znači, lik u principu ne mora uvijek biti standardno oblikovan, imati dva ista oka ili na istoj razini uši da bi on bio onako jasan djetetu da je on dječak ili curica. Malo razigranosti ne može škoditi, a samim time može potaknuti dijete da malo više se zadrži na toj stranici, da istraži teksture, boje… To su sve nekakvi benefiti za psihologiju samog dječačkog, djevojačkog razvoja - podsjeća autorica.

Igor Rajki piše romane, kratku prozu, drame, eseje te knjige za djecu i mladež. Upitan da kaže na što moraju paziti mladi ljudi koji kreću s pisanjem romana, Rajki odgovara da bilo mladi ili stari, ne moraju paziti nego samo neka budu svoji.

- Nek probaju to. Ne govorim sad o autorskoj literaturi, o žanrovskim romanima, eseju i krimiću, nego o autorskom pogledu na svijet. Svaki novi roman počinjem od nule, tako da ne postoji pravi savjet. Uvijek si na početku, uvijek si pred prazninom koju želiš oplemeniti. Tako da nema pravog savjeta za to - kaže i dodaje da postoje za to tečajevi kreativnih radionica, ali to je više-manje popuna vremena.

Tvrdi da će sam čovjek uvijek tražiti vlastiti izričaj.

- Ili ga pronalazi ili se u njemu gubi, makar nekad i iz gubitka vlastitog izričaja može nešto nastati. Povijest književnosti već zna za takve slučajeve, ali uglavnom ljudi moraju čitati, a danas je to problem. Teško je više nagovarati ljude da čitaju, budući da zbog tehnologije zapravo sada je odjednom sve tekst. Koliko god se čini da je sve puno slika, ali sve je tekst. Prije književnost nije imala toliko tekstualnosti oko sebe, prije ih riječi nisu napadale sa svih strana, a sad ih napadaju i postaju preemotivne i prebrzopletne. Možda je sad jedini zadatak te neke književnosti da vrati sporost riječi, odnosno da vrati izvornost njihove pojmovnosti - zaključuje Rajki.