Predstava koja će još dugo živjeti na sceni
Prvakinja Drame Sandra Lončarić obilježila je tom prilikom 30 godina rada
U prepunom HNK-u Osijek održana je dugoiščekivana premijera predstave "Kolumne zaboravljene djece" Mate Matišića, u režiji Enesa Vejzovića. Intrigantna i napeta priča o posvajanju, zlostavljanju i novinarskim manipulacijama rijetko koga je ostavila ravnodušnim, no, kako je i sam redatelj rekao, publika se zasigurno svom domu vratila s novom perspektivom i dozom suosjećanja.
- U početku nisam bio siguran, ali drago mi je da me je Modrinić nagovorio jer sada, kada vidim finalni rezultat, znam da smo dobro odlučili. Kazalište uvijek treba dotaknuti teme koje su u javnosti tabuizirane, gurnute na marginu ili se o njima govori samo površno. Drago mi je da smo se kroz ovaj tekst dotaknuli tih problema i da smo ih na umjetnički način uspjeli obraditi. Siguran sam da će ova predstava zaživjeti. Scenografija je zapravo dosta mobilna i može se prilagoditi i manjim scenama od naše, pa vjerujem da će gostovanja biti, a i da će dugo živjeti na našoj matičnoj sceni. Premijera je ujedno i obljetnica 30 godina karijere Sandre Lončarić, fascinantno mi je koliko i dalje glumački raste, i to je predivno gledati. Doista sam sretan i ponosan što je svih ovih 30 godina bila odana našoj kući - rekao je Vladimir Ham.
Proslaviti 30 godina na kazališnim daskama doista je poseban trenutak za nacionalnu prvakinju drame, a sve godine bila je dijelom jedne od najvažnijih umjetničkih priča, rekla je u govoru.
- Srce mi je puno kad se sjetim početaka, slavne generacije '92. Ovo gdje sada sjedite nekad je bilo razrušeno, nije bilo ničega. Željezni zastor je bio spušten, a iza njega, za vrijeme rata, igrale su se predstave pod granatama i uzbunama. Postojalo je jedno krhko svjetlo koje se nije dalo ugasiti u tim ratnim godinama. Nije dalo da tama preuzme cijeli grad. Umjetnici ovoga grada održali su to svjetlo, a onda su 1992. došli mladi studenti glume koji su ga još više rasplamsali. To svjetlo počelo se širiti gradom i sjećam se kako je kazalište ponovno živnulo 1994. godine. Naše predstave bile su pune. Sve je bilo krcato, galerije prepune. Toliko je ljudi dolazilo gledati predstave, da su ostajali i vani. Nismo imali dovoljno mjesta, pa smo igrali po dvije predstave. Naša predstava "Bljesak zlatnog zuba" – igrala se pred prepunim gledalištem. Morali smo donositi stolice sa strane koliko je ljudi dolazilo - kaže.
Ljudi su onamo dolazili liječiti dušu zbog terapeutskog efekta kazališta, objašnjava.
- Doista vjerujem da je umjetnost ta koja liječi. Kazalište je mjesto gdje dolazite nasmijati se, ali i isplakati. Koliko sam puta u ovih deset godina čula nakon predstave: "Hvala vam, tako sam se od srca nasmijala, to mi je trebalo. Ljudi ovamo dolaze na neku vrstu terapije i to je zadatak nas umjetnika ovoga grada; da vam pružimo 'hranu' za dušu, mjesto gdje se možete opustiti i iscijeliti. To se ne može materijalno izmjeriti, stoga osjećam samo sreću i zahvalnost. Prema svim mojim ljudima i suradnicima koji su bili uz mene, od glumačkog ansambla, garderobe, šminke i tehnike. Zahvalna sam i svojoj obitelj, mom sinu Petru, kao i mojim prijateljicama i prijateljima koji su me sve ove godine razumjeli, podržavali i voljeli. I na kraju, osjećam duboku zahvalnost prema svima vama, draga publiko, što zajedno s nama, umjetnicima, čuvate to svjetlo - ističe Lončarić.
