U Klubu knjižare Nova u organizaciji Kosing konzalting predstavljena je nova knjiga Ivana Mancea pod nazivom “Prvi hrvatski tiskar Broz žakan”. Riječ je o svojevrsnom nastavku “Kosinjska tiskara” u kojemu se obrađuje život i rad autohtonog Kosinjanina Ambroza Kacitića, prvog hrvatskog tiskara.

Zapadna Bosna

Knjiga ujedno donosi rezultate opsežnog povijesnog istraživanja kojim je potvrđeno postojanje pavlinskog samostana u Kosinju, pri čemu se s pouzdanim povijesnim dokazima isključuje Roč kao moguće mjesto pripreme za tisak hrvatskog Prvotiska. Na promociji su, osim autora, sudjelovali i Josip Jurčević i Ivica Vuletić.

- Naš prvi hrvatski tiskar dolazi iz plemena Kolunića, podrijetlom iz Bosne, iz jedne srednjovjekovne župe Pset. To bi danas bila zapadna Bosna i ondje još uvijek postoji selo Kolunić. Kako su Osmanlije osvajale Bosnu, njegovi su preci pobjegli u Liku, gdje su se nastanili, a on se rodio u Kosinju. Kroz istraživanje potvrdio sam postojanje pavlinskog samostana u Kosinju, a u to su vrijeme pavlini bili među najvećim učiteljima. Osnivali su škole te obrazovali kneginje i knezove, Frankopane i druge. Bili su vrh znanosti i umjetnosti, vrlo samozatajni, ali vrhunski. Boljeg učitelja od njih nije mogao imati. On se, vrlo vjerojatno već s 14 godina, zaredio kod njih, školovao i postao čovjek od knjige. Kada je knez Ivan Frankopan organizirao tiskaru u Kosinju, tražili su obrazovane ljude koji će znati slagati slova i pravilno postavljati tekst. Naravno, odabrali su njega - započinje Mance.

ELENA LUKIĆ

Najvjerojatnije zbog sukoba Anža Frankopana s kraljem Matijom Korvinom nisu htjeli u knjizi navesti gdje je ona tiskana i tko ju je tiskao, objašnjava.

- Zato imamo krnji kolofon u prvotisku, gdje samo piše da je knjiga otisnuta 22. veljače 1483. godine. Međutim, on je ostavio tzv. slijepe otiske kao materijalni dokaz. Upravo smo kroz te otiske prepoznali njega kao osobu jer je u njima ostavio trag o sebi, svojim imendanima, pripadnosti pavlinima i slično. U ovoj se knjizi dodatno i povijesno razrađuje njegova osoba: ono što smo znali i novo što smo saznali, dokazuje se postojanje pavlinskog samostana, obrađuju se dodatni slijepi otisci te analiziraju i drugi začetnici tiskarstva u Hrvatskoj. Drugi dio knjige bavi se razradom i postavljanjem njegova spomenika, od ideje do realizacije. Vlč. župnik Pero Jurčević, kosinjski župnik i ja došli smo na tu ideju, a potom slijedi opis kako smo prikupljali sredstva, pronašli akademskog kipara Slavena Miličevića, autora spomenika. U godinu dana uspjeli smo sve realizirati; spomenik je postavljen, biskup ga je blagoslovio i jako smo sretni i zadovoljni zbog toga. Ta je knjiga stoga sukus cijele priče - dodaje Mance.

Hrvatska je povijest još uvijek velikim dijelom u sjeni i mnogo toga bi trebalo ponovno istražiti, smatra autor dodajući kako je njegova knjiga tek jedna karika u lancu koja ispravlja povijesne nepravde ili nas približava stvarnom prošlošću.

- Iako postoji više teorija; Venecija, Modruš, Roč, Izola..., naša prva tiskana knjiga nije mogla istodobno biti otisnuta na svih osam mjesta. Upravo je to svrha povijesne znanosti - da nas što više približi istini. Sve što se tiče naše povijesti iznimno je važno jer čini dio našeg identiteta i zato treba poticati mlade da se uključe u istraživanja. Važno je da sami pišemo vlastitu povijest, a ne da to netko drugi čini umjesto nas - naglašava Mance.

Reakcije javnosti

Iako je rad kojem je posvetio više od 16 godina istraživanja priznat unutar akademskih i širih krugova, izazvao je podijeljene reakcije javnosti.

- Dobili smo, hvala Bogu, svoju državu i samostalnost. Međutim, na mnogim ključnim pozicijama i dalje djeluju ljudi ili njihovi nasljednici koji su na neki način povezani s prijašnjim sustavom. Javilo mi se na stotine kolega, znanstvenika i stručnjaka koji su čestitali i podržali istraživanje, ali postoji manja skupina, dijelom iz Staroslavenskog instituta uz bivše vodstvo, te još nekoliko pojedinaca iz kulturnih ustanova u Roču i Senju, koji se tome protive. Dio se drži staroslavenskih koncepcija koje imaju, rekli bi, jugoslavensku interpretaciju. Znam da se neki ljute kad to kažem, ali smatram da u tome ima istine. S druge strane, u Senju i Roču postoje i lokalni interesi. Senj je dosad imao status mjesta prve tiskare, a sada to više nije slučaj, ali u konačnici sve je to naše. Istraživanje je već u stotinama knjižnica, a kosinjska tiskara sve se više prihvaća. Nastavljamo stoga dalje, s ciljem da ovu priču dodatno razvijemo i učvrstimo u okviru hrvatske kulturne i povijesne baštine - zaključuje Mance.

Autor trenutno radi i na projektu “Kosinjska tiskara za mlade” kojim planira distribuciju po školama, a pokrenuo je i udrugu “Ban Dvor”, nazvanu prema lokalitetu koji se povezuje s prvim hrvatskim banovima, a koji je još uvijek arheološki nedovoljno istražen.