HNK u Osijeku priprema premijeru koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim: "Kolumne zaboravljene djece" u režiji Enesa Vejzovića
Matišićeve “Kolumne zaboravljene djece” napokon na kazališnim daskama
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku priprema premijeru koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. U petak, 17. travnja, na rasporedu je autorski projekt Mate Matišića, drama "Kolumne zaboravljene djece" u režiji Enesa Vejzovića.
Riječ je o predstavi koja donosi beskompromisnu priču o društvenim pukotinama, manipulaciji istinom i sudbinama onih koji su prisiljeni živjeti na margini. Ova drama nije samo kazališni čin već poziv na duboko promišljanje o nama samima i sustavu koji nas okružuje. Matišić bez zadrške progovara o temama od kojih društvo često okreće glavu, o novinarima ucjenjivačima, upravljanju javnim mnijenjem, ali i o potresnim sudbinama djece i roditelja, od onih koji su u procesu posvojenja postali mučenici do onih čiji su postupci ostavili neizbrisive rane. U središtu radnje su likovi čiji su životi obilježeni traumama, moralnim dvojbama i nevidljivim društvenim mehanizmima koji oblikuju njihove izbore, a utjelovit će ih Duško Modrinić, Antonia Mrkonjić, Sandra Lončarić, Petra-Bernarda Blašković, Miroslav Čabraja, Aljoša Čepl, Lucija Dujmović, Vedran Dakić i Rita Čabraja. Sva pitanja iza kulisa otkriva redatelj Enes Vejzović, glumac DK Gavella iz Zagreba, čije predstave postaju pravi međugeneracijski hitovi.
Scenografiju potpisuju Enes Vejzović i Marita Ćopo, dramaturg je Mate Matišić, kostimografkinja Marita Ćopo, glazbu potpisuje Šimun Matišić, oblikovateljica svjetla je Anđela Kusić, inspicijent je Eduard Srčnik, a šaptačica Dora Rakipović
Što ste pomislili kada ste prvi put pročitali Matišićev tekst i kako ste mu odlučili redateljski pristupiti? Uspijevate li pronaći balans između tragedije i komedije?
- Pomislio sam kako bi bila velika šteta propustiti priliku postaviti ga na scenu. Kako je jedna od razina teksta poigravanje istinom, tako sam koristio odgovarajuće redateljske postupke. Publika ni u jednom trenutku ne može utvrditi što je stvarno, a što izmišljeno. Granice između zbilje i mašte su srušene, a komedija i tragedija prelijevaju se jedna u drugu.
Koliko je bilo izazovno adaptirati tekst koji govori o najmračnijim kutovima društva - jesu li se i neka vaša osobna uvjerenja o svijetu promijenila nakon rada na predstavi?
- I moje posljednje dvije predstave: "Obavezan smjer" i "Majka" također se bave mračnim temama, tako da su "Kolumne zaboravljene djece" nekako logičan slijed. Osobna uvjerenja uzrok su umjetnikova rada, a ne posljedica. Potreba da se ispriča baš ova priča, a ne neka druga izraz je upravo mojeg slaganja sa stavovima izrečenim u tekstu.
U središtu radnje priča je o novinarskim manipulacijama i posljedicama koje takvi postupci ostavljaju na najranjivije - djecu. Kako vi i glavni glumci emocionalno pristupate moralnim dvojbama - uspijevaju li neki ipak suosjećati sa svojim likovima?
- Matišić je izvrstan pisac, on svoje drame često konstruira na osnovi klasične grčke tragedije. Dakle, dramski akteri nisu crno-bijelo obojeni. Ne postoji apsolutni negativac ni ultimativni heroj. Svi su likovi u pravu, svi su zaslijepljeni vlastitom tragikom, a time i unaprijed osuđeni na bolnu preobrazbu. Tehnologija, gospodarstvo, sport, umjetnost, kultura napreduju kroz stoljeća, međutim, ljudska narav je nepromjenjiva. Ona je opaka i okrutna. S druge strane ona je i suosjećajna, smjerna i nježna. O takvim rekao bih paradoksima progovaramo u našoj predstavi.
Napuštena djeca, posvajanje i zlostavljanje i dalje su za mnoge tabu-tema. Kakvu ulogu ima kazalište u destigmatizaciji takvih tema? Može li ono doista pružiti svojevrsnu katarzu?
- Ozbiljno kazalište ima društvenu obvezu baviti se takvim temama; upozoravati, opominjati, ukazivati na bolesti društva, a katarzu je jedino moguće doživjeti upravo u kazalištu. Stvarnost je, pogotovo današnja, toliko banalno sirova da jednostavno ne dopušta katarzu.
Drama "Kolumne zaboravljene djece" vezana je uz prethodnu Matišićevu dramu "Ljudi od voska", a u "Mojim tužnim monstrumima" Matišić opisuje kako je njegove junake na rub ludila dovelo gledanje upravo drame "Ljudi od voska", praizvedene u HNK-u Zagreb. Mislite li da će nadolazeća osječka praizvedba potaknuti širu javnu raspravu ili čak neku dozu ludila?
- Nemoguće je predvidjeti odjek kod publike. Ja se uvijek nadam da će biti pozitivan, što ne znači nužno salve smijeha i gromoglasan pljesak. Prihvaćanje poziva na malo sućuti i milosrđa za mene je veliki uspjeh.
Kakva je bila atmosfera na setu dosad i jeste li zadovoljni suradnjom s osječkim ansamblom?
- To su sve moji dragi kolege, a neke od njih smatram prijateljima. Družimo se i izvan proba. Rad s njima me veselio i ispunjavao dodatnom energijom za kazališnim istraživanjem Matišićeva teksta. Dule, Sandra, Antonija, Vedrane, Čabi, Aljo, Petra, Lucija - velika vam hvala na ovom divnom iskustvu.
Predstava nudi pravo suočavanje sa surovom istinom, ali i empatijom. Kakvoj se reakciji publike nadate - s kojom porukom želite da se vrate svojim kućama?
- Nadam se da će "Kolumne" u ljudima izazvati upravo ono čime se tekst primarno bavi; preispitivanjem vlastite sućuti. Od kazališta do kuće možda će popričati o tome jesu li možda bili pregrubi prema nekome tko to nije zaslužio, jesu li pokraj prosjaka prošli ubrzanog koraka ili spuštenog pogleda, može li se i biti milosrdan ne samo na Božić i Uskrs…
Ulaznice za premijeru već su planule. Jeste li očekivali takav interes? Možemo li očekivati i gostovanja izvan Osijeka?
- Volio bih da predstava gostuje diljem Hrvatske, no o tome ne odlučujem ja. U ovom trenutku ne razmišljam o tome. Vidimo se u petak, 17. travnja u HNK-u u Osijeku, u 20 sati. Sve vas srdačno pozdravljam.