Izložba "Bure baruta XV" otvorena je u Galeriji Kazamat Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istok, gdje predstavlja troje umjetnika koji pristupaju memoriji kao prostoru napetosti između onoga što je doživljeno, zabilježeno i interpretirano.

Datumi i bilješke

Filip Milković, Tea Teodorović i Josipa Henizelman u vremenu obilježenom stalnom proizvodnjom slika pitaju se što uopće ostaje nakon iskustva. Fotografija, tekst i materijal ovdje nisu sredstva očuvanja, nego mediji kroz koje se jasno očituje krhkost svakog pokušaja zadržavanja sjećanja.

Predsjednik Društva, Vinko Vidmar, istaknuo je da je cilj nove izložbe promicanje mladih umjetnika koji su već ostvarili određeni trag u svom izlagačkom djelovanju. Kustosica Diana Ososlija dodala je kako se sve troje zajednički osvrće na krhkost sjećanja i ljudskih emocija.

- Rad "Desetljeća" Filipa Milkovića proizišao je iz obiteljske situacije, u kojoj je njegova baka doživjela moždani udar. Tragična okolnost iznjedrila je cijeli ciklus u kojem autor propituje sjećanje i što se događa sa sjećanjem kada nas pamćenje počne napuštati. On to čini koristeći se obiteljskim fotoalbumima od 1960-ih do 2010-ih. Posebna zanimljivost fotografija nalazi se na njihovim poleđinama, na kojoj su upisani datumi i bilješke. Također, autor nema tradicionalan pristup fotoaparatu, nego ga na neki način preispituje i zamjenjuje. Time donosi drukčiji uvid u sam medij i unosi određenu svježinu u odnos fizičkog i obiteljskog konteksta fotografije. Fotografije nose snažan duh trenutka. Vrijeme izmiče, ali je ipak zabilježeno, iako ne kao nešto fiksno i trajno, nego kao nešto što ostaje otvoreno promjenama i različitim interpretacijama - ističe Ososlija.

BRUNO JOBST

Tea Teodorović prostornom instalacijom poziva sve u svoj intimni svijet, jer svoje dnevničke zapise bilježi na keramici. Zapisuje pritom fragmente misli i rečenice koje djeluju kao osobni zapis, ali i kao svojevrsna autokritika. Te zapise ona povremeno preispituje i mijenja.

- Rad se naziva "Pisma sebi" i to je zapravo životni projekt umjetnice. Instalacija je podložna promjenama ovisno o prostoru u kojem se nalazi i čini samo djelić onoga što umjetnica želi prenijeti. Uključivanjem publike djelo dodatno destabilizira granicu između autorice i promatrača. Ono intimno postaje izloženo, a osobna istina podložna je interpretaciji - kaže Ososlija.

Serija fotografija "Oči pune dima" Josipe Henizelman približava se stanju percepcije koje je istovremeno prisutno i izmješteno. Vizualni jezik radova, koji evocira grafitne crteže, briše granice između digitalnog i taktilnog te stvarnog i zamišljenog.

BRUNO JOBST

Odsutnost boje

- Radovi su nastalu kao vizualni dnevnik u kojem sam bilježila trenutke i motive koji su mi u danom momentu bili zanimljivi te s kojima sam se mogla emotivno najviše povezati. Cijela izložba može se podijeliti u dvije tematske cjeline. Jedan dio čine pejzaži, a drugi karakteriziraju portreti, gdje je pažnja više usmjerena na individualnost. Ono što je još bitno jest odsutnost boje, što dodatno naglašava samu formu fotografije i još više potiče melankoliju koju sam željela postići tim radovima. Najdraža fotografija trenutno je u Vinkovcima, a prikazuje stari štednjak na kojem je mama ložila vatru. To je baš puno ljudi komentiralo jer ih asocira na djetinjstvo. Meni je to bio trenutak koji sam htjela uhvatiti, za koji znam da će proći i koji je neponovljiv. Usto, crno-bijela tehnika dodatno pojačava nostalgiju i osjećaj prolaznosti trenutka, što mi je jako zanimljivo - objašnjava Henizelman.

Mlada umjetnica traga za intimnim trenutcima, poput fotografiranja bakinih očiju ili prirode, ali svjesna je da ih može zadržati tek u sjećanju.

- Mislim da bi poruka bila da čovjek treba biti prisutan u životu u danom trenutku jer vrijeme jako brzo prolazi. Neke stvari možda više cijenimo i više im pažnje posvećujemo kad prođu, u samom prisjećanju na njih. Tako da treba uživati u svakom trenutku koji imamo, u vremenu koje nam je dano, i s ljudima koji su danas tu, a sutra možda više neće biti - kaže Henizelman. n