Nakon pijanistice Zvjezdane Šušljić-Rudić prisjetili smo se još jednog Osječanina, gitarista Marija Šimunovića, koji svoje glazbeno djelovanje, nakon uspješnog desetogodišnjeg pedagoškog rada u Glazbenoj školi Franje Kuhača u Osijeku, nastavlja u Istri, gdje ostvaruje iznimne uspjehe na polju koncertne djelatnosti, pedagogije, menadžerstva, skladanja i tako dalje.

U Glazbenoj školi Franje Kuhača omiljen među kolegama i učenicima zbog svog vedrog duha, uvijek dobrog raspoloženja popraćenog iznimnim humorom te svoje karizme, postavio je na noge generacije izvrsnih gitarista, među kojima su možda najzapamćeniji i najtalentiraniji: Zvonko Nikolin, Željko Vukadinović (danas pedagog u Glazbenoj školi Franje Kuhača), Darko Siplački (pedagog u glazbenoj školi u Zagrebu), Branimir Krstić (trenutno živi u Njemačkoj, djeluje kao gitarist, pedagog i skladatelj), Dalibor Majdenić (završio u Barceloni, gdje i živi), Goran Ivanović (SAD), Suzana Rošić (danas Suzana Matić, poznata oftalmologinja) te Boris Badovini (pop-rock svirač i pjevač).

- Deset godina sam radio u glazbenoj školi, i to je najljepše razdoblje moga života, moram priznati - ističe umjetnik.

Šimunović je bio predsjednik Glazbene mladeži grada Osijeka, održao je mnoštvo koncerata, 1985. godine osvojio je nagradu glazbenih umjetnika Jugoslavije, u Zagrebu, u Glazbenom zavodu. Već trideset i dvije godine živi u Rijeci, u kojoj je ljeti održavao koncerte od 1985. godine s tenorom Voljenom Grpcem, violinistom Inom Mirkovićem, s flautama i drugim instrumentima te drugim umjetnicima.

Najveći stimulans

Drago nam je da smo ugostili ovako velikog, svestranog umjetnika, koji je veliki borac - ne da se, traje i dalje te još ne vidi pred sobom kraj puta, već ima velike planove za budućnost.

U Rijeci ste imali i svoju glazbenu školu. Kako je ona funkcionirala? Čime ste se u njoj bavili?

- U mojoj školi sam prepoznavao, izdvajao posebne talente, od kojih sam postavio soliste, češće bendove. Godine 1998. od mojih sam učenika na gitari i neke druge djece napravio takozvane miche-rockere, poslije su postali i slavni bend koji je dobio i Porina, noseći novo ime: grupa Teens, koji su bili popularni među tinejdžerima cijele Hrvatske. Za njih sam napisao i mnoštvo pjesama, sada da ne nabrajam. Pisao sam i za Lidiju Bačić, koja je 2008. godine dobila Grand prix Zagrebfesta s mojom pjesmom "Kiša". Poslije sam iz svoje škole izdvojio Sabrinu Hebiri, koja je danas jedna od vodećih hrvatskih pjevačica, zatim Barbara Munjas, koja je bila s Gustafima i koja je isto ostvarila jednu karijeru u raznim formacijama. Puno mojih učenica iz moje škole pjevalo je u Putokazima, stvorio sam grupu Angels, sastavljenu samo od ženskih glazbenica, koje su se poslije zvale Lumineze. Imale su one i Porin hit, no eto, kako je to poznato kod ženskih glazbenica, sve su one poslije završile fakultete, poudale se i onda automatski te karijere zastanu ili se zamrznu, i tako. To je život, što da kažem. Eto, to su neka od mojih pop-rock djelovanja.

Uz sve ostale talente i djelovanja bavili ste se i videospotovima.

- Povremeno sam režirao i i videospotove; radio sam za grupu Teens najviše, za Claudiju Beni, koja je bila i na Eurosongu. Nju sam izdvojio iz grupe Teens u nekoj formaciji kada je ona 2003. godine pobijedila na Dori i otišla je na Eurosong. Eto, to je jedan, možda moj najveći uspjeh u tom nekom festivalskom smislu, iako imam puno tih festivalskih nagrada, mnoštvo ih je.

USTUPLJENO

Nakon tog producentskog rada vratili ste se gitari. Kako je dalje tekao vaš glazbeni put?

- Da, tada sam se vratio gitari i snimio pet sjajnih instrumentalnih albuma uz orkestralne aranžmane, koji se dandanas emitiraju na televiziji, na Hrvatskom radiju i tako dalje. Nakon toga sam počeo imati probleme u lijevoj ruci, jer sam slomio mali prst davnih godina, zatim počeli su i problemi s vratnom kralježnicom, specifična profesionalna bolest kod gitarista, zbog položaja pri sviranju, tako da mi više lijeva ruka ne funkcionira kao nekad, kada sam svirao doista virtuozno i bravurozno, nego sam mogao svirati malo sporije, na primjer, i uz pjevanje, a kako kažu ljudi "gitara nije ništa bez pjevanja". Kako sam imao prilično grub i nekontroliran glas, imao sam i dosta podsmijeha mojih kolega, što mi je bila najveća odskočna daska i najveći stimulans u životu. Htio sam si dokazati da mogu, te sam radio s mnogo učitelja iz cijeloga svijeta, bilo direktno, bilo indirektno, tako da sam sada nekako precizirao svoj glas, opredijelio sam se za Franka Sinatru, a i za neke druge, domaće izvođače, od Olivera pa, recimo, do Harisa Džinovića i tako dalje.

Brat Josip

Koji glazbeni stil dakle preferirate? Sjajni ste u klasici, u popu i rocku ste plasirali sjajne zvijezde na hrvatsku scenu, pjevate i narodnu i filmsku glazbu i evergreen...

- Ni jedan glazbeni stil ne podcjenjujem. Posebno imam afinitet prema meksičkoj glazbi, južnoameričkoj općenito. Imam na repertoaru četrdesetak vokalnih uradaka te si planiram jednog dana snimiti jedan vokalni album. U posljednje vrijeme snimio sam i jedan, moj prvi ozbiljni, kantautorski uradak. Radi se o pjesmi "Ružmarin", već imam jednu ponudu ako bude ove godine - Sunčane skale, jedan veliki, najveći festival u našoj regiji, u Herceg Novom. Pokazali su mi interes za tu pjesmu, vidjet ćemo: ili Zagrebfest ili nešto, a planiram i cijeli album napraviti, naravno, koliko mi zdravlje to dopusti i koliko bude ljubavi u meni, a ljubav mislim da je najmanji problem.

Poznato nam je da imate izuzetno uspješnog brata, znanstvenika na koga ste jako ponosni. Dva genijalca u obitelji, svaki u svojem području...

- Moj brat Josip, to mi je jako važno reći, jer vrlo se ponosim, koji je tri godine stariji, jedan je ili jedan od dva najveća stručnjaka u svijetu u području mikrovalova, koji je osvojio sve moguće nagrade - i znanstvenog Oscara i Edison Awards dva puta, ima dvadesetak svojih patenata. On je svjetska znanstvena zvijezda i mogu reći da sam jako sretan i ponosan i na to. Spomenuo bih i jednog mog učenika koji mi je posebno drag, koji održava najviše sa mnom odnose i komunikaciju, evo nedavno mi je poklonio jedno pojačalo - Boris Badovinac, koji nastupa kao ja u posljednje vrijeme, kao zabavljač, i koji jako voli taj posao. On je čak i inovator, i tako. O njemu ćete vjerojatno pisati ili ste već pisali.

Što biste poručili gradu u kome ste, kako kažete proveli svoje najljepše godine?

- Pozdravljam sve Osječane i sve one koji žive u Osijeku, koji se mogu slobodno osjećati Osječanima, jer Osijek je grad nevjerojatno dobrih, dragih ljudi, koji primaju u svoje srce sve one koji vrijede. Drago mi je da je to mladi grad s puno studenata, mlađarije... Ja volim doći u Osijek, prošetati se pokraj Drave, pa prijeći most, pa osjetiti onu prekrasnu prirodu... To mi baš nemamo u Rijeci, takve prekrasne uvjete. Rijeka ima nešto drugo, ali u Osijek dođem odmoriti dušu. n