Roman Nenada Stipanića "Život u topu kojeg nema", autofikcijsko djelo koje kroz osobnu i dijelom izmišljenu priču donosi sliku odrastanja, predstavljen je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. Govoreći o knjizi objavljenoj u nakladi Sandorfa, glavni urednik Kruno Lokotar naglasio je da se radi o autofikciji koja prati djetinjstvo i sazrijevanje glavnog junaka Neona u Senju, uz djeda s PTSP-om iz Drugog svjetskog rata koji iščekuje izvanzemaljce te baku koja je glas razuma. Njegovo djetinjstvo obilježeno je siromaštvom i specifičnim obiteljskim odnosima, ali i izraženom maštom. Roman ima pripovijedni okvir koji počinje i završava u Berlinu, a radnja obuhvaća razdoblje od 1980-ih nadalje. U središtu priče je odrastanje obilježeno ratnim nasljeđem i tranzicijom društva. Neon razvija vlastiti pogled na svijet, uključujući i naslijeđene predrasude i traume, dok kroz život prolazi neke klasične točke odrastanja - od prve ljubavi do razočaranja i traženja identiteta. Posebno je naglašena njegova sklonost eskapizmu.
- To je priča o nekom vremenu, o ljudima, što znači biti čovjek, o tim ratovima, transgeneracijskim traumama koje se prenose, ali iz jednog specifičnog profila jer je svaka priča specifična - kazao je autor.
Unatoč teškim temama, u romanu je prisutna i snažna figura bake kao simbola otpornosti i optimizma. Govorio je i o dugotrajnom i složenom procesu pisanja knjige, koji je započeo 2020., a odvijao se usporedno s preseljenjem u Berlin. Kako je rekao, pisanje je u početku bilo "jako kaotično", obilježeno nesigurnim životnim okolnostima. U tom razdoblju radio je različite poslove, uključujući i pakiranje čaja u tvornici u Berlinu, zajedno s umjetnicima, što je dodatno oblikovalo njegov kreativni proces. Naglasio je da balansira između autobiografije i fikcije, ističući da nitko ne zna što je autobiografsko, a što fikcija čovjeka, čime dodatno otvara pitanje granica osobnog i izmišljenog u suvremenoj književnosti.