Konstantin Krasnitsky zanimljiva je glazbena osobnost, vrlo širokih interesa, kao i obrazovanja, puna povijesnog znanja kojim osvježava nastavu sa studentima, te ju upotpunjuje bogatim osobnim iskustvom. Kao pijanist svojom domišljatošću i kreativnošću dolazi do brojnih rješenja kako održati sviračku kondiciju, prije svega kako učinkovito vježbati, svladavati nove programe i održavati visok nivo koncertne izvedbe.

Kako pristupate repertoaru za koncerte, kako ga birate?

- Moj repertoar nije tako velik kao Richterov repertoar, ali svaka skladba u mom repertoaru - to su moji životni prijatelji s kojima razgovaram u procesu pripreme za novi nastup. Naravno, uz to otvaram sebi nove skladatelje i nove skladbe, npr. Tango Milka Kelemena naučio sam u povodu Dana Milka Kelemena, a Sonatu Josipa Štolcera Slavenskog naučio sam u povodu festivala u Čakovcu.

Ovih ste dana proslavili 50. rođendan. Vrijeme leti! Vrlo živo se sjećam kada ste se prvi put pojavili u Hrvatskoj. Bilo je to 1999. Pokojni profesor Damir Sekošan donio je vijest iz Zagreba o zanimljivom mladom bjeloruskom glazbeniku koji je odnio 1. mjesto na Zagrebačkoj EPTA-i, na međunarodnom natjecanju "Svetislav Stančić".

- Iduće godine, nakon pobjede na "Svetislavu Stančiću", imao sam koncertnu turneju na kojoj sam održao recitale diljem Hrvatske i šire (UDVL Čakovec, Varaždin, Osijek, Tuzla, Sarajevo) te nastupio na Dubrovačkim ljetnim igrama. To je bio dio nagrade, uz nastup s orkestrom u velikoj dvorani Lisinski. Tako sam upoznao Davora Bobića, a poslije i Osijek i osječku publiku. Godine 2007. počeo sam djelovati kao vrhunski umjetnik na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Dobio sam svoju klasu, ali i odgovornost prema talentima i donekle emocionalno i umjetničko opterećenje. Moraš biti odgovoran za svoj status. Nakon prvog natjecanja prošlo je sedam godina da su mi iskazali ogromnu čast, te me pozvali u žiri istog natjecanja.

Kakvi su bili početci u Osijeku, u Hrvatskoj, daleko od vaše rodne Bjelorusije?

- Bilo mi je čudno što je u veljači jako toplo i sunčano. Snježno, ali vrlo toplo. Bio sam ni premlad ni prestar te sam radio u dvije države: dvadeset dana u Bjelorusiji, deset dana u Hrvatskoj i tako svaki mjesec četiri uzastopne godine. Za dolazak s jednog na drugo mjesto trebalo mi je sedam vrsta transporta. Tako sam počeo moj umjetnički put na području Hrvatske, što nije bila laka odluka s obzirom na udaljavanje od moje obitelji, s kojom sam imao duge razgovore prije te velike odluke. No odluka je pala, a ja sam jako sretan što je Osijek postao mojim novim domom.

Paralelno s pojavljivanjem u Hrvatskoj završavate sedmogodišnji studij klavira na Bjeloruskoj državnoj akademiji u razredu priznatog profesora Vladimira Nehaenka, gdje vam je u diplomu upisano: profesor klavira, komorne glazbe, klavirskog dua i korepeticije te koncertni izvođač, koju titulu u vašoj domovini dobivaju samo iznimni diplomandi. Iza toga, osim velikog talenta, predanog, dobro organiziranog rada i odličnih profesora, zasigurno stoji velika postojana ljubav prema glazbi te strast prema koncertnom nastupu.

- Potekao sam od oca trombonista i majke klaviristice, te sam upisao školu za darovite s pet godina. Osim majke, uz mene su bili neki "idejni ljudi" koji su me usmjeravali, a glazba te vuče dalje, no prvo mora biti disciplina. Disciplina u svemu: u životu, u vježbanju, u odnosu s kolegama, sa sobom, sa studentima, kako se ponašaš s autorskim tekstovima. Razvoj tehnologije, mobiteli, brzi auti, brži protok vremena, sveopća ludnica jako ubrzavaju ritam svakog čovjeka, a dan još uvijek traje dvadeset četiri sata, kao i u doba Bacha i Beethovena, kada je ritam bio puno sporiji, ljudi se vozili kočijama, a danas lete avionima. Dvadeset prvo stoljeće vrijeme je kratkoće, migracija i ljubavi. Uz disciplinu za uspjeh je ključna informacija. Prava informacija štedi nam vrijeme i pomaže nam doći do cilja. Uvijek moramo imati cilj. On nas usmjerava, vuče i vodi. Ja sam rođen u glazbi i valjda ću u glazbi i završiti, jer, što bi rekao profesor Meržanov, "u glazbi ja vidim spasenje".

Može se primijetiti da su na vašem repertoaru gotovo redovito skladbe suvremenih hrvatskih autora kao što su D. Bobić, J. Štolcer-Slavenski, B. Šipuš, M. Kelemen i drugi.

- Smatram to pozitivnim, paralelnim, zajedničkim iskustvom. To je tradicijska suradnja skladatelja i izvođača. Prokofjev je svoju šestu sonatu poklonio Viktoru Meržanovu, Čajkovski svoj prvi koncert Antonu Rubinsteinu, Rahmanjinov operu Aleko basu Fjodoru Šaljapinu.

Danas ste prvi redoviti profesor klavira u Slavoniji. Recite nam nešto o svom pedagoškom radu.

- Da, jesam, to je za mene velika čast i povjerenje, ali i velika odgovornost. Uz predani rad sa studentima, konstantno koncertiram. U procesu osmišljavanja notnog teksta i procesu nastupa dobivam neke vještine i samopouzdanje, neke stvari mogu posvijestiti, pa i bolje objasniti, studentima. Tako nastaje profesija profesora. U Zagrebu na Akademiji postoji dobra tradicija da profesori moraju svirati. Zbog sebe, svog znanja, zbog znanja studenata i njegovanja idućih generacija.

Kroz vašu klasu prošlo je mnogo studenata. Možda bi bilo zanimljivo istaknuti one koji su potekli iz naše osječke glazbene škole.

- Da, prošlo je mnogo studenata i mnogo osječkih maturanata upisalo je studij u mojoj klasi: Ana Topalović, Milica Ajduković, Jelena Ajduković, Vedrana Matić, Anja Papa, Nikolina Topić, a Matea Matić i Kristina Hegeduš, maturantice mr. art. SMT Sandre Tutavac sada su asistentice na Osječkoj akademiji. Andreja Gribl, danas uposlena u Glazbenoj školi Franje Kuhača, također je moja bivša studentica, no ona je došla iz Slatine.

Sa svojim studentima ostvarili ste Maraton sonata Sergeja Prokofjeva. Recite nam tko je sudjelovao u njemu i koliko je trajao?

- Tradicija glazbenog maratona već je postojala. Npr. profesor Stanetti sa Zagrebačke akademije, od koga sam preuzeo tu ideju, napravio je maraton s trideset i dvije Beethovenove sonate. Moja životna želja bila je da napravim Maraton sonata Sergeja Prokofjeva, ali samo sa svojim snagama - moji sadašnji i bivši studenti. To je bilo 27. svibnja 2023. u Arheološkom muzeju u Osijeku. Maraton je trajao sedam sati, a osim glazbenog dijela bila su tu i predavanja profesora Jakše Zlatara i Hrvoja Mesića. U radu sa studentima i ostvarenju tog velikog projekta pomogla mi je moja supruga. Za realizaciju tako velikog projekta mora se potrefiti puno stvari, a najvažnije je da su svi studenti bili zdravi i da su mogli svirati. Iskoristio bih priliku da izrazim duboku zahvalnost Akademiji za umjetnost i kulturu, posebno akademkinji, dekanici Heleni Sablić Tomić.

Uz Katrinu Krpan i Dragomira Bratića angažirani ste posljednjih pet godina i kao rezidentalni profesor na međunarodnoj ljetnoj školi u Grožnjanu.

- Međunarodnu pijanističku školu u Grožnjanu osnovao je pok. prof. Vladimir Krpan 1964. To je glavna klavirska škola u Hrvatskoj. Uz redovitu nastavu, svaki se dan nešto događa: koncerti studenata, koncerti profesora, tematska predavanja. Osim fiksnih profesora dolaze i gostujući, primjerice prof. Petar Klasan, prof. Ida Gamulin... Jako je velik odaziv, odlična atmosfera zajedništva i podrške, a povratne informacije polaznika su odlične. Iskazano mi je veliko povjerenje i čast mi je što sam član toga tima. n