Nagradom Porin za životno djelo svake se godine odaje priznanje umjetnicima koji su svojim radom, neumornim stvaralaštvom i iznimnim doprinosom ostavili dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbenoj povijesti. To je priznanje onima čija je umjetnost oblikovala kulturni identitet naše zemlje – autorima, interpretima i virtuozima čije pjesme i izvedbe nastavljaju živjeti generacijama. Jedan od dobitnika ove godine je Goran Končar, kojemu će se Porin za životno djelo dodijeliti na ovogodišnjoj dodjeli, 27. ožujka u Splitu.

Goran Končar jedan je od najistaknutijih hrvatskih violinista. Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Martina Barića i Josipa Klime, a magistrirao 1978. na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi, u razredu Leonida Kogana. Usavršavao se kod Maxa Rostala u Bernu, Henryka Szerynga u Ženevi i Yfraha Neamana u Londonu, gdje je od 1981. do 1983. bio i njegov asistent na Guildhall School of Music. Od 1988. profesor je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a redovito održava majstorske radionice diljem svijeta. Međunarodnu solističku karijeru započeo je 1982., te je nastupao u većini europskih zemalja, SAD-u, Japanu, Koreji, Kini, Izraelu i Australiji...

Što za vas znači biti jedan od dobitnika nagrade Porin za životno djelo?

- Porin je nagrada koju dodjeljuje struka, što joj naravno daje poseban značenje, a usto nagrada za životno djelo zaziva i pogled u neka prošla, ipak drukčija vremena. Kroz dugi period bavljenja glazbom, od olovkom prepisivanih nota do digitalnih zapisa i alata poput umjetne inteligencije, vidljiva je ogromna promjena, ali kreativnost, nadahnuće, inspiracija i konačno osobnost ničim se ne mogu nadomjestiti. S tom sam mišlju doista zahvalan na ovom neočekivanom priznanju.

Koji trenutak iz vaše karijere smatrate ključnim za ovo priznanje, a koji biste htjeli da publika poveže s Porinom?

- Strastvena potreba za umjetničkim izrazim ili trajna fascinacija nekim umjetničkim djelima obično ima veće značenje od nekog trenutnog uspjeha, ali trenutak zajedničkog doživljaja na koncertu obično pamte i umjetnici i publika, a to je i temelj umjetničkog sazrijevanja.

Što ste naučili od majstora poput Maxa Rostala u Bernu, Henryka Szerynga u Ženevi i Yfraha Neamana u Londonu, gdje ste bili njegov asistent 1981. - 1983.?

- Max Rostal bio je već u visokim godinama kada sam s njim, između ostaloga, radio sonatu C. Debussyja, inzistirao je na točnosti, a onda odjednom tražio nešto čega u notama nije bilo..., kada sam ga upitao zašto, odgovorio je "Debussy mi je sam rekao da se tako ima izvesti"... Szeryng me je primio na master class na preporuku našeg znamenitog violinista Tonka Ninića. Radili smo sonate J. S. Bacha, a kada sam spomenuo da sam s Rostalom radio Debussyjevu sonatu, odmah mi je počeo govoriti francuskim (Szeryng je bio poliglot), te se, shvativši da ne razumijem, okrenuo publici i rekao: "Dečko želi razumjeti Debussyja, a ne zna ni francuski". Uz šale za publiku puno sam od njega naučio. Y. Neaman bio je odličan violinist i pedagog te je ostavio dubok trag u glazbenoj pedagogiji, a po savjete su mu dolazili i već etablirani umjetnici. Među učenicima tada je bio i naš Janko Mršić Flogel, iznimno talentiran, a danas uspješan stručnjak za računala u Londonu. Tada sam puno nastupao sa suprugom Idom Gamulin, a u lijepom je sjećanju ostao i koncert s prijateljima Marthom Argerich i Stephenom Kovacevichem u St. Martin in the Fields u Londonu.

Od nacionalnih nagrada, Music Life u Moskvi (1980.) za Šostakoviča, prve nagrade u Bratislavi (1984.) do Vladimira Nazora (2006.) – koja vam je nagrada najdraža i zašto?

- Teško je izdvojiti jednu od nagrada jer svaka je u nekom trenutku bila važna, a, za razliku od športa, u umjetnosti nagrade nisu cilj, nego put do podija, koncerata i publike.

Prvi LP izdali ste 1984. za EMI u Londonu, snimali za BBC, CBS, HRT; nedavno "Turbato" s Brunom Vlahekom – što vas povezuje s tim skladateljima?

- Bruno Vlahek je višestruko nagrađivan pijanist i skladatelj i svaka mi je suradnja s njim veliko zadovoljstvo. Pred nama je program na kojem će ljetos izvesti svoju novu skladbu "Put u središte zemlje". Između ostalog, ljetos ću s Brunom nastupiti na Prandau festivalu u Donjem Miholjcu te s Hrvojem Gallerom, Šimunom Matišićem, Zvonimirom Šestakom i Franom Krstom Šercarom u Osijeku. Uz dolazak u Slavoniju vežu me najljepše uspomene jer sam jedan od prvih nastupa imao davno, na prvom Memorijalu F. Krežme u Osjeku, a tadašnja direktorica glazbene škole, prof. Gordana Gojković, za tu mi je priliku posudila vlastitu violinu, rad N. Amatija.

Izveli ste sve Šostakovičeve, Mozarteve, Prokofjeve kvartete i većinu Haydnovih – kako ste pristupali praizvedbama hrvatskih skladatelja?

- Hrvatska ima izniman autorski potencijal u području glazbe. Ove godine uz 120. obljetnicu rođenja B. Papandopula HNK "Ivan Zajc" u Rijeci organizirao je trodnevni festival u cjelini posvećen Papandopulu, a naši su skladatelji sve češće prisutni i na svjetskim podijima. Tomu su naravno pridonijele brojne izvedbe djela hrvatskih skladatelja domaćih ansambala i solista.

Što je vaša glavna poruka mladim violinistima danas?

- Danas u Hrvatskoj imamo "reprezentaciju" odličnih mladih umjetnika, ali uz razumijevanje i upotrebu novih tehnoloških mogućnosti (društvene mreže, dostupnost informacija itd.) važno je graditi vlastiti umjetnički izraz uz kreativan izbor programa te uporno istraživati i širiti horizonte.

Kako vidite budućnost hrvatske glazbe – treba li više podrške za ansamble poput Zagrebačkog kvarteta?

- Hrvatska je, primjerice, već samo u području opere dala ogroman doprinos, jer od Milke Trnine do danas imamo brojne svjetske zvijezde, što se odnosi i na autorski potencijal, jer je “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca jedna od najznačajnijih opera uopće napisanih u 20. stoljeću. Čini se da toga ponekad sami nismo svjesni. U tom je smislu, uz uspostavu jasnih kriterija, važna podrška prije svega onih koji imaju mandat da donose odluke u području umjetnosti i kulture, ali i podrška medija, obrazovnog sustava i konačno publike, što već spada u uspostavu sustava i dalekosežno planiranje s vizijom cilja kojem težimo.