Nakon koncerta u Velikoj dvorani "Lisinski" i prepune Velike ljetne pozornice u Opatiji, Zvjezdan Ružić sa svojim koncertno-filmskim spektaklom "A Storm in a Teacup" napokon dolazi u Dvoranu "Franjo Krežma" u Osijeku, 27. ožujka, u 20 sati.

Publiku očekuje snažno, višeslojno koncertno iskustvo, u kojem se intimni klavirski izričaj susreće s orkestralnom snagom i filmskom dramaturgijom. "A Storm in a Teacup" glazba je koja istodobno diše tišinom i erumpira emocijom – osobna priča autora pretočena u zvuk, prostor i pokret. Projekt je zamišljen kao putovanje kroz unutarnje krajolike: između krhkosti i hrabrosti, tame i svjetla, meditacije i katarze. Ružićeva glazba ne funkcionira kao klasičan koncertni program, već kao cjeloviti doživljaj u kojem se glazba ne sluša pasivno, nego se proživljava.

Ružić je peterostruki dobitnik nagrade Porin za autorska ostvarenja i šesterostruki dobitnik nagrade Status za najboljeg pijanista u Hrvatskoj. Ekskluzivni je Yamaha Piano Artist, a njegova je karijera obilježena nastupima na prestižnim svjetskim pozornicama, od Azije i Australije do Europe i SAD-a. U bogatom opusu surađivao je s nizom istaknutih umjetnika, među kojima su 2Cellos, Harlem Gospel Choir, Josipa Lisac, Massimo Savić, Vlatko Stefanovski i Matija Dedić, potvrđujući status jednog od najoriginalnijih i najautentičnijih autora regionalne scene.

Album "A Storm in a Teacup" sniman je u akustički iznimnim prostorima, uključujući katedrale i međunarodne studije, a donosi glazbu koja briše granice između koncerta i filma, između kompozicije i osobne ispovijesti. Na pozornici se klavir, orkestralne udaraljke, orgulje, analogni instrumenti i suvremena zvučna rješenja stapaju u snažan, ali profinjen glazbeni ritual.

Koncert u Dvorani "Franjo Krežma" donosi publici rijetku priliku da svjedoči projektu koji nadilazi žanrove i formate – iskustvu koje se pamti po tišini jednako kao i po snazi. "A Storm in a Teacup" soundtrack je jedne osobne oluje, ispričan glazbom.

Koje je vaše opredjeljenje u glazbi? Koji bi to bio stil ili miks nekih stilova?

- Važno mi je notama prenijeti svijetu čistu emociju, istinu. Glazba je za mene nešto puno više od brzih nota, atraktivnih pasaža. Ona je zapis moje duše. Stilski se ne opterećujem gdje pripadam - iako bi moju glazbu nekako najlakše bilo opisati kao cinematic - orkestralnu filmsku glazbu punu tekstura, dinamike, atmosfere. Najveći kompliment koji često od publike dobivam je da, dok slušaju moju glazbu - u glavi vide cijeli film. Ali ne mog - već svog života. Možda baš taj doživljaj publike nakon koncerata ili preslušavanja mog novog albuma "A Storm in a Teacup" najbolje može opisati kakva je moja glazba. To je puno važnije od nekakve kategorizacije struke, u koju ladicu će stilski moja glazba pripasti. Vjerujem da Onaj tamo gore to sve vodi - i tko treba - pronaći će me.

Možete li mi nešto reći o svojem glazbenom putu i glazbenom obrazovanju?

- Ukratko, sve je krenulo od mamine harmonike, iako sam sanjao da postanem pijanist. Tata se razbolio kada sam imao osam godina, a glazba je bila moj lijek, prozor u neki ljepši svijet. Nije bilo važno na čemu ću svirati - samo da sviram. S maminom harmonikom sam već od desete godine života svirao po cijele sezone evergreene na brodu za turiste. Tako sam zarađivao novac kojim sam si plaćao sate klavira i kupio prvu klavijaturu. Od 12 godine sam već imao svoj prvi bend, s kojim sam svirao na vjenčanjima, maturalnim zabavama, po klubovima na Kvarneru i u Sloveniji. S harmonikom sam svirao po vjenčanjima, karnevalskim povorkama, zabavama za tvrtke... Svašta sam prošao na svome putu - ne bih li danas bio pijanista i kompozitor. Sve je nekako bilo protiv tog mog klavira, ali moja ljubav je bila jača i veća od toga. Sa 16 godina sam prvi put počeo učiti klavir svirati baš onako školski, iako sam do tada već svirao samouko vrlo spretno. Sjećam se tog dana, bio sam 2. razred srednje Ekonomske škole i učio sam čitati bas ključ lijeve ruke klavira, te gradio pravilni prstomet. Sviranje nekih ozbiljnih klasičnih klavirskih partitura činilo se tada kao nedostižan san. Opet, moja ljubav i upornost dovele su me u samo nekoliko mjeseci do sjajnih rezultata. Početkom 3. razreda srednje škole zamolio sam roditelje da me ispišu iz redovne Ekonomske škole i upišu u večernju školu, kako bih imao čitave dane i noći, da se mogu pripremiti za upis na akademiju. Mama i tata su toliko vjerovali u mene i moj san da su me doista i ispisali. Neću nikad zaboraviti ravnateljicu koja je mojoj mami rekla: "Gospođo, oprostite ali vi ste luda žena. Upravo uništavate život svog sina." Moja mama joj je samo na to rekla: "Vidjet ćete tko će jednoga dana biti moj sin." U tom trenutku sam tek postao svjestan težine te odluke. Ali, sve je super ispalo. Završio sam večernju školu u roku, a kući po čitave dane svirao klavir. Usporedno plaćao sate harmonije, solfeggia i ostalih predmeta, kako bih se naoružao znanjem za prijamni na akademiji. Sa 19 godina sam upisao jazz-akademiju u Austriji, a onda se sve krenulo slagati tako brzo, naprosto nestvarno. Sa 19 godina dolazim u Zagreb i krećem surađivati s najjačim imenima s naše glazbene scene. U međuvremenu se skupilo tu i pet Porina za najbolje autorske albume, nastupa diljem Europe i svijeta, turneje po Kini, Japanu, Australiji i Novom Zelandu, nastupi u Americi, nagrada raznoraznih, šest Statusa za najboljeg pijanistu u Hrvatskoj. Objavio sam desetak autorskih albuma od 2015. do danas. I tako sam vam ja na kraju čitave priče stigao ostvariti onaj svoj dječački san. Ja, klinac iz Matulja, predgrađa Rijeke, koji je imao samo jednu staru maminu harmoniku i pun kofer snova.

Vaše izvedbe su osebujne i originalne, odišu maštovitošću i toplinom, a vaša iskričava darovitost i mladenačka radost muziciranja tek u ponekim trenucima razbijaju ozbiljnost izvedbe. Gdje crpite inspiraciju za svoje skladbe i sviranje?

- Inspiracija dolazi iz života, mog puta, uspona, padova. Sve što jesam, što sam bio, proživio, zeznuo, gubio se, pa tražio... prenosim u note. Važno mi je da se iznutra osjećam dobro, da sam povezan s Bogom. Tada glazba dolazi, iz portala za koji znaju svi oni koji su shvatili tajnu svemira, života. Jer nije to moje. Glazba je u eteru, ja je samo "dohvatim" i prenesem u ovu dimenziju. Više kao neki medij. To je moja uloga, biti protočan i zahvalan na tom daru koji mi je dragi Bog dao, kojim imam priliku liječiti svoju dušu i duše onih koji s mojom glazbom rezoniraju. I to je moja najveća inspiracija, kada vidim da glazba ima onu neku višu ulogu. Ne trebam glasni pljesak publike da bih bio sretan. Kada dobijem poruku ili zagrljaj nakon koncerta, od nekoga koga ne poznajem, tko mi bez riječi sa suzama u očima kaže: "Hvala ti za ovo iskustvo", to je za mene najveća nagrada. Kada osjetim koliko je nekome tamo "strancu" moja glazba dala snage. Nema veće nagrade.

Koje suradnje s drugim glazbenicima možete istaknuti među najdražima?

- Surađivao sam s Harlem Gospel Choirom iz New Yorka, 2Cellos, Josipom Lisac, Massimom Savićem, Vlatkom Stefanovskim, Lukom Paljetkom, Matijom Dedićem, Neli Andreevom, te brojnim drugim imenima. Svaka od tih suradnji za mene je bila jedan divni susret duša, gdje smo zapisali neke note, glazbu, kao uspomenu na taj trenutak susreta u ovom ludom svemiru. Tako ja to gledam. Za mene je suradnja nešto puno više od audiozapisa i fotografije za medije. Zato pažljivo biram suradnje i radim ih isključivo ako u srcu osjetim potrebu za takvim "dubljim povezivanjem" s nekime.

Ako sam dobro upratila, vaš brat je također umjetnik (slikar). Jeste li potekli iz umjetničke obitelji?

- Moj brat Vedran je sjajan akademski slikar i glazbenik. Ipak, naši roditelji nisu umjetnici. Dolazimo iz skromne radničke obitelji, gdje nas je podizalo dvoje ljudi, tata Albertino i mama Mira, koji su imali sve samo ne i lagan životni put. Neovisno o svim teretima i nedaćama, bolestima i problemima koji su ih putem zatekli, njihova ljubav i vjera u nas bili su iznad svega. Sve što su mogli, i materijalno i duhovno, davali su uvijek nama. Bili su nam najveća podrška, uvijek tu za nas - a često nisu za sebe imali. Ipak, za nas su uvijek pronašli sve da nas zaštite. Tako je i danas, naši divni roditelji. Bogu hvala da su živi i zdravi.

Što nas očekuje u Kulturnom centru u Osijeku? Kako biste najbliže opisali taj sljedeći događaj?

- U Dvorani "Franjo Krežma" predstavit ću svoj najnoviji album orkestralne filmske glazbe "A Storm in a Teacup". Riječ je o albumu koji opisuje moju oluju, borbu sa samim sobom, susreta s Bogom, uspona, padova, izgubljenosti - i na kraju pobjede nad tom tamom koja me je zatekla. Album je moje svjedočanstvo, moja istina. Nikad ništa iskrenije i ogoljenije nisam zapisao. Ono najposebnije bio je trenutak najstajanja ovog albuma. Inspiracije. Jednoga dana, nakon pune tri-četiri godine puzanja, bez ikakve inspiracije, došao je dan. Točno se sjećam tog popodneva. Trčao sam ulicama Londona kako bih što prije stigao u svoj stan u Kensingtonu, sjeo za klavir i upalio snimač na mobitelu. Osjetio sam da je tu. Neopisiv trenutak, u kojem se otvara nebeski portal, a glazba dolazi od Boga. Ja sam je samo zapisao na klaviru. On ju je pisao. Nikad nešto ni približno slično nisam doživio. Ovaj album dobio sam od Njega na dar. U jedno popodne, zapisao sam gotovo sto skladbi. Ne mogu vam uopće taj trenutak riječima opisati. Čista božanska ljubav, od koje sam se i čitavim bićem ježio i plakao od zahvalnosti - dok sam usnimavao bez pauze jednu za drugom pjesmom. Vrtio se čitavi film, svega što sam u toj mojoj oluji prolazio, a ruke su same zapisivale glazbu koja je od tamo gore dolazila. Poslije sam napravio selekciju za album, odabrao top 33 skladbe. Album sam snimao u suradnji sa sjajnim tonskim snimateljem Marinom Kerešom u velikom Yamaha studiju u Beču te tri crkve u Hrvatskoj. Sve što na albumu čujete - odsvirao sam sam. Od klavira do velikih orkestralnih udaraljki, crkvenih orgulja, marimbi, vibrafona, mellotrona, harmonike, zborskih dionica. Bilo je to tridesetak aktivnih dana i noći snimanja, u kojima sam se isključivo vodio glazbom. Poslije smo album miksali potpuno analogno, old school, u Londonu, u legendarnom Westpoint Studios - u studiju gdje su svoje snimke miksali glazbenici poput Adele, Kanye Westa i drugi. Miks potpisuje Doka Kaitner, inače producent snimki Paula McCartneya, Brucea Dickinsona, Deep Purplea te brojnih drugih. Mastering je analogno odrađen u Los Angelesu, u legendarnom Capitol Studios, od Roberta Vosgiena - čovjeka zaslužnog za snimke Queena, Davida Bowieja, Iron Maidena te brojnih drugih. Ovaj album radio sam kao da mi je posljednji. Toliko sam vremena, novca, ljubavi uložio u njega. Sve što sam imao - doslovno, u svakom pogledu. Publika će 27. ožujka u Osijeku slušati koncert, a vidjeti čitavi film. Film moga života, ali zapravo - film svoga života. Jer, na kraju dana - sve su naše oluje slične na svoj način. Osim mene na klaviru iza sebe ću na pozornici imati sjajan prateći orkestar sastavljen od najboljih klasičnih glazbenika iz Hrvatske i Slovenije te vrhunsku zvukovnu i rasvjetnu - videoprodukciju iz Hrvatske i Austrije, u kojoj je razrađen svaki detalj koncerta. Bit će to večer svjedočanstva, ispunjena čistom emocijom, istinom.

Recite nam još ponešto o sebi, što biste željeli da vaša publika zna o vama...

- Volio bih da publika zna koliko mi znači njihova podrška, ali ne samo onaj pljesak na koncertu. Mislim na svaku dušu, koja me je primila u svoj dom, koja kod kuće sluša moju glazbu, koja u šetnji gradom ili šumom proživljava svoj dan uz moje note. Svaku dušu koja je u mojoj glazbi pronašla utjehu, nadu, lijek, smiraj. Zahvalan sam svima koji dolaze na moje koncerte - koji mi se vesele. Jer biti umjetnik u ovom ludom svijetu nije nimalo lako. Svijet pršti u nekim velikim brzinama, u blještavilu upitnih vrijednosti, a umjetnost traži fokus, mir, strpljenje. Upravo vi, dragi ljudi, koji me vidite, koji uživate u mojoj glazbi - vi ste moje najveće gorivo, moji anđeli, snaga za dalje. Eto, to bih volio da moja publika zna. n