U Muzeju likovnih umjetnosti održan je razgovor s poznatom književnicom Ivanom Šojat. Novinar Saša Drinić vodio je publiku kroz kreativan proces stvaranja romana poput "Sama" i "Sanjao sam snijeg" u kontekstu promicanja ženskih prava u književnosti.

Priča o gradu

Šojat je ujedno i jedno od lica aktualne izložbe fotografija "Osijek kao susret - Lica grada" Marina i Domagoja Topića.

- Mislim da nisam ni bila svjesna što se događa, pa sam došla na fotografiranje s lošom frizurom, ali neobičan je osjećaj. Ovo je izuzetno lijepa priča o gradu jer grad nisu samo zgrade i infrastruktura nego ljudi - kaže Šojat.

Prostor za diskurs o rodnoj ravnopravnosti doista vidi u književnosti koja bi trebala "razbiti kalup u kojem nas drže stoljećima".

- Žene često olako prihvaćaju te obrasce i žive prema uzusima koji su vrlo perfidni prema njima. Naši postupci i dalje se ocjenjuju drukčije nego muški. Na primjer, ne gleda se isto na razvedenu ženu i razvedenog muškarca. Žene puno teže dolaze do rukovodećih položaja, a ako i dođu, javnost često sumnja u način na koji su do njih stigle. Mi smo stalno pod povećalom. Paradoksalno je da u visokom školstvu među studenticama ima daleko više žena nego muškaraca, a kada dođu do prakse, zapošljavanja i rukovođenja, situacija se potpuno mijenja. Što se događa? Postoje zanimanja namijenjena isključivo ženama, ali i ona u kojima se žene ne mogu zamisliti. Moramo raditi na tome. Ne zalažem se za to da žene dominiraju nad muškarcima, ali želim da imamo iste mogućnosti i da nas se gleda jednako, bez dvostrukih standarda. Jedan moral za muškarce, drugi za žene – to nije fer - naglašava Šojat.

Mnogi stereotipi o ženama koje trebaju spašavanje provlače se stoljećima kroz bajke, no upravo pisanje otvara mogućnost za istinsko istraživanje identiteta i alternativa.

- Mislim da je notorna laž da je muškarac taj koji spašava. To je strašan stereotip, žena treba čekati čarobnog princa koji će doći i odvesti je u dvorac, gdje će živjeti do kraja života "dok ih smrt ne rastavi". Mislim da su žene višestruko jače, ponajprije mentalno jer na njima zapravo počiva boljitak obitelji. Kada je žena sabrana i djelatna, obitelj prosperira. Tek kada žena pogubi konce, sve ide "k vragu". Sve te bajke ukalupirale su nas od najranijeg djetinjstva. Zvuk tih priča možda zvuči nevino i nedužno, ali zapravo nam stvaraju paradigmu prema kojoj se poslije ravnamo u životu, što je potpuno nepravedno - ističe Šojat.

Krv, znoj i suze

Kao jedna od najpoznatijih domaćih spisateljica, i na vlastitoj koži osjetila je nepravedan tretman od društva. O književnicima se, kaže, mnogo više piše. Ipak, trud nikada nije uzaludan.

- Pritom ne mislim na sebe osobno, nego na sve moje kolegice književnice. Mislim da posljednjih 15 godina žene pišu mnogo bolje od muškaraca, a to se konstantno prešućuje. Postoje i interne književne šale koje nastoje predstaviti književnice kao histerična bića usredotočena na banalne teme, što apsolutno nije istina. Kolegicama koje žele početi pisati, reći isto ono što je Churchill poručio Englezima na početku Drugog svjetskog rata; čekaju ih krv, znoj i suze, ali ne treba odustajati. Treba imati svoj stav, ne bojati se reći što mislite i raditi, raditi i samo raditi. To je jedina formula - naglašava Šojat.